Dan Hrvatske ratne mornarice slavi se 18. rujna u sjećanje na ovaj datum iz daleke 887. godine, kad je pod knezom Branimirom hrvatska mornarica pobijedila moćnu mornaricu Venecije kod Makarske!
Odluku o obilježavanju ovog datuma 1993. godine donio je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman.
U bitci je poginuo i šesnaesti dužd Mletačke Republike Pietro I. Candiano. Njegov mandat trajajo je samo pet mjeseci, a prvi zadatak mu je bio poraziti malu neovisnu hrvatsku Neretvansku kneževinu koju su zvali Paganija, čija je jezgra sačinjavala deltu Neretve, obližnje priobalje te otočje.
Povremene gusarske akcije Neretvana koje bi današnjim riječnikom nazivali gerilskom borbom, Veneciji su stvarale poprilične gospodarske gubitke.
Kako je izgledao napad na neprijatelja?
Plovidba Jadranskim morem oduvijek je bila usmjerena od Otranta prema Veneciji uz sjeveroistočnu, razvedeniju obalu Jadranskog mora. Logično, jer je pružala zaštitu tisuća otoka i zaljeva u slučaju nevremena i zaštitu od noći kad se nije plovilo.
Štititi svaki trgovački brod koji je plovio iz smjera Bliskog Istoga ili Grčke, Mlečanima bi bilo izrazito skupo, a tu su šansu vidjeli brojni organizirani gusari. Dobro natovaren brod najlakše je bilo napasti na način da ga se stjera u kut, pa su u tu svrhu organizirane vrlo domišljate smicalice. Kako su se u sumrak znale paliti baklje u tzv. „sigurnim“ lučicama i uvalama da bi brod mogao prenoćiti, jedna od strategija je bila paljenje lažnih baklji nekoliko uvala prije. Neiskusni kapetani bi nasjeli i skrenuli brod, misleći kako će tu noć sigurno usidriti brod, ali onda bi sa strana izlijetale uske, brze i lake brodice – obično s 4 ili 8 veslača. Deseci takvih, okružili bi brod i najčešće ga nemilosrdno pljačkali, zaplijenili ili ako je nedostajalo vremena, uništili.
Konačna bitka
Presretanje trgovačkih brodova bilo je toliko često, da su Mlečani imali velike gubitke i morali su organizirati akciju kojom bi se zauvijek riješili gusara.
Nakon hrvatskog kneza Domagoja koji je Hrvatsku oslobodio od Franaka, njegov nasljednik Zdeslav dogovorio je mir s Mlečanima na način da im je za slobodnu plovidbu Jadranom plaćao godišnji danak. Iako je ubio Zdeslava i prisvojio njegovu kneževinu, isti dogovor poštivao je i Branimir. To se ipak nije svidjelo Neretvanima, pa su oni i dalje još snažnije organizirali napade na mletačko brodovlje.
Te 887. godine novoizabrani dužd Mletačke Republike Pietro I. Candiano krenuo je s flotom u kaznenu ekspediciju prema Neretvanima i nije naišao na uspjeh. Ipak se nije dao pokolebati, pa je u drugom pohodu pokrenuo 12 brodova, te se iskrcao kod Makra (današnje Makarske). Tada su sjekirama Neretvanima uništili pet brodova, pa su bodreni uspjehom planirali novi napad.
Dana 18. rujna 887. godine dogodila se Bitka kod Makarske u kojoj su Neretvani snažno uzvratili. Bitku je u svojoj kronici mletački ljetopisac Ivan Đakon nazvao Mucules. Napad je bio toliko jak, da su potpuno razbili Mlečane na kopnu i moru, a Petar I. Kandijan je poginuo i bio je prvi dužd koji je poginuo služeći Mletačkoj Republici. Čitavo sljedeće stoljeće Hrvati i Venecija živjeli su u miru, a da stvar bude bizarnija, ratna sreća se okrenula – Mlečani su tada Neretvanima plaćali danak (tributum pacis) za plovidbu Jadranom, što se održalo sve do početka 11. stoljeća.
Izvor: narod.hr
