Sultan Mehmed II. 1453. godine započeo je opsadu Carigrada. S oko 100.000 turskih vojnika, plaćenika i janjičara (od kojih su većina bili oteta i islamizirana djeca kršćana).
Mehmed je nakon pustošenja okolice opkolio najljepši grad i središte Istočnog kršćanstva s kopna, a nakon poraza bizantske mornarice i s mora.
Kršćanskom caru Konstantinu XI. ponudio je emirat ukoliko se preda što je ovaj odbio poručivši da će se boriti do smrti koja je uz obranu od oko 5.000 konjanika i 15.000 vojnika i zastarjele bojne sprave bila samo stvar vremena. Nakon probijanja legendarnih zidina Turci su navalili u grad, a Konstantin je sa 120 konjanika i 200 pješaka u zadnjem jurišu na neprijatelja junački poginuo pred Zlatnim vratima grada 29. svibnja 1453. nakon čega je uslijedio stravičan trodnevni masakr preostalih kršćana, branitelja i stanovnika Carigrada. Pad Carigrada i Bizantskog carstva označio je prekretnicu u povijesti, kako padom Istočnog Rimskog Carstva, tako i drugim najvećim kršćanskim središtem svijeta, te pretvaranjem istog u muslimanski centar svijeta.
Ujedno, time su osvojena „vrata Europe“.
Što se tiče janjičara, otete djece kršćanskih roditelja, svaki janjičar bio je pažljivo odabran između mnoštva dječaka koji su u okupiranim kršćanskim zemljama sakupljani kao “danak u krvi” (devširme). To je bio okrutni način novačenja otimajući kršćanske dječake u dobi od 10 godina i odvodeći ih na krutu i asketsku izobrazbu za profesionalne sultanove vojnike. Zbog toga su ih i zvali „sultanovi robovi“.
Veliki broj janjičara bio je sa područja današnje Hrvatske i porijeklom su od katoličkih Hrvata. Kršćanske zajednice su s užasom gledale kako im mlade sinove odvode da bi se ponovno vratili kao ubojice svoga naroda.
