Koliko je disperziranost na cijelom teritoriju Hrvatske vojarni JNA bila u jednu ruku veliki problem, na drugoj strani bila je to i prilika da Hrvatska dođe do više nego nužnog oružja za oslobađanje domovine.
Poseban problem u ratu su predstavljale brojne vojarne JNA u Hrvatskoj od kojih je veliki broj, nimalo slučajno, bio stacioniran u velikim hrvatskim gradovima s brojnim postrojbama i teškom naoružanjem. Hrvatska u to vrijeme nije imala teškog oružja niti vojske, već samo aktivni i pričuvni sastav Zbora Narodne Garde, koji je djelovao u okviru MUP-a, i policijskih snaga.
Stvari su ubrzale i događaji u Sloveniji gdje se komunistička vojska JNA kratkotrajno sukobila sa slovenskim obrambenim snagama koje je vodio legendarni Janez Janša, inače veliki prijatelj hrvatskog HOS-a. JNA je doživjela žestok otpor Slovenaca. Slovenici su, za razliku od Hrvatske, spasili većinu oružja Teritorijalne obrane, što je bio ključ uspjeha Slovenaca. U direktnim borbama u svega nekoliko dana slovenski policajci i TO uništili su 31 tenk JNA, oko 230 vozila i srušena 2 helikoptera.
Ratu Sloveniji bitno je utjecao na eskalaciju sukoba u Hrvatskoj. Hrvatske snage, tek u razvoju i formiranju, uz pomoć Narodne zaštite blokirale su vojarne jugoslavenske vojske kako ne bi mogle neometano izaći u neokupirani dio Hrvatske. To im je bila namjera, kao i predati taj teritorij u ruke pobunjenih Srba koji su već okupirali velik dio hrvatskog teritorija. Veliki problem komunističke JNA bila su masovna dezerterstva ne-Srba kao i Srba koji nisu, zbog žestokog otpora Hrvata, htjeli ići u rat.
Srbijanci su osobito bili demotivirani nakon velikih gubitaka u istočnoj Slavoniji, kada su se njihovi vojnici počeli u sanducima vraćati preko granice u Srbiju. Naime, tamo preko je prevladavalo mišljenje da će “ratnički narod Srba” srediti stvari za par dana s “bečkim konjušarima”. Naravno, Hrvati dragovoljci u ovom početnom dijelu rata su se pokazali vrlo hrabrim i odlučnim vojnicima, dok je jugosrpska propaganda 45 godina o Hrvatima trubila kao o ne-vojničkom narodu,.
Ta dvostruka zabluda, o sebi samima i o Hrvaitma, obila se Srbima žestoko u glavu u Domovinskom ratu.
Glavnina napada na vojarne odigrala se od 14. do 21. rujna 1991 godine, ali i kasnije. U tih tjedan dana, 36 vojarni i skladišta i 26 drugih vojnih lokacija su bile zarobljene ili su se predale našim snagama.
Dan kasnije, 22. rujna predala se vojarna sa posadom u Varaždinu, a 27. rujna, pokrenut je plan Bilogora, koji je završio zarobljavanjem bjelovarske i koprivničke vojarne. U tim vojarnama oduzeta je velika količina naoružanja JNA što je bio spas za naše, teškim oružjem, vrlo slabo naoružane snage.
Neka skladišta oružja su bila bombardirana od strane zračnih snaga JNA nakon pada, ali su lokalno organizirane hrvatske jedinice Narodne zaštite bile vrlo efektivne i brze u prebacivanju najvrijednije opreme na druge lokacije.
Zarobljavanje tenkovskog korpusa JNA u Varaždinu i Bjelovaru – ključne pobjede
Uz Zagreb, vojarna Varaždin bila je najveća u Hrvatskoj – sjedište 32. Korpusa JNA. Vojarna je blokirana u noći 13 na 14. rujna, te joj je odsječena struja, voda i zalihe. Borbe su počele 15. rujna bombardiranjem zrakoplova JNA na uzletište Varaždin. Kako se stanje pogoršavalo, sve je više vojnika dezertiralo iz vojarne i došlo je i do sukoba unutar same vojarne. Nakon toga su tenkovi i topništvo iz vojarni upućeni gađati civilne mete te su mnoge kuće uništene i počele su opće borbe. Nakon tjedan dana sporadičnih borbi, a da poštedi svoje ljude, zapovjednik vojarne general Vladimir Trifunović je predao vojarnu 22. rujna. Ironično, to mu je zaradilo prijezir sa obje strane. Hrvatska ga je osudila u odsutnosti na 15 godina zatvora radi uništenja grada, dok ga je Srbija osudila na 11 godina radi izdaje.
Dobitak iz vojarne Varaždin je bio impresivan: 74 tenkova T-55, 88 oklopnih vozila, 36 samohodnih PZO topova, 24 protutenkovska topa 100 mm, 72 minobacača od 120 mm i druga teška oprema. Tijekom borbi, 6 ljudi je poginulo (3 civila, 2 JNA vojnika i 1 hrvatski vojnik) i 37 ljudi je ranjeno.
Bjelovarska vojarna “Božidar Adžija” na Vojnoviću u samom gradu i objekti JNA u okolici Bjelovara bili su blokirani i napadnuti od strane hrvatskih snaga. Vojarna je bila dom 265. oklopno-mehaniziranoj brigadi i bila je zarobljena 29. rujna kao dio operacije Bilogora. Jedan od časnika JNA, major Milan Tepić, odbio je predati jedno izolirano skladište, Barutana u šumi Bedenik oko 5 km od središta Bjelovara. Nakon kraće borbe Tepić je naredio vojnicima da se predaju, a sam je ostao u skladištu. Prilikom ulaska hrvatskih snaga u objekt, 29. rujna u 10 sati i 17 minuta, aktivirao je eksploziv i uništio dio skladišta, u kojem se nalazilo 170 tona eksplozivnih sredstava. U eksploziji je naravno i sam poginuo, kao i 11 hrvatskih vojnika.
Rujanske bitke za vojarne – preokret tijeka rata
U vrijeme početka rata, Hrvatske su snage imale kroničan nedostatak naoružanja i opreme. Procjene govore o tenkovskoj snazi od jadnih 15 tenkova (glavnina iz 2. svjetskog rata: američki Shermani i sovjetski tenkovi T-34), protiv skoro 2000 tenkova JNA. Zarobljavanje vojarni popunilo je inventar hrvatskih snaga vrijednom opremom. Samo Bjelovar i Varaždin su Hrvate opskrbili s više od 140 tenkova, ili oko 7% ukupne tenkovske snage JNA, što je nagrizlo, inače golemu prednost JNA.
Nakon toga, Hrvatska je uspjela oformiti svoju prvu tenkovsku bojnu od tenkova T-55 u listopadu, odlično ostvarenje za razdoblje od samo par tjedana.
Zarobljeni tenkovi, topništvo i protutenkovsko naoružanje pomogli su zaustaviti daljnje napade JNA u Hrvatskoj, te omogućile da se već u listopadu krene u veće napadačke akcije oslobođenja okupiranog teritorija, što je i učinjeno u Zapadnoj Slavoniji.
Preokret tijeka rata se naslućivao, a velikosrpski “brod” je bio načet i počeo tonuti…
Tekst se nastavlja ispod oglasa
