Karlovac je bio središnja točka i želja četnika i JNA u nakani stvaranja Velike Srbije zbog svoje izuzetne vojne i strateške važnosti. Zbog toga je srpska vojska (JNA, četnici iz Srbije, domaći Srbi) bila uzrok mnogih stradanja i zločina u gradu i okolici.
Četnici su već u ljeto 1991. najavili da će stari hrvatski grad Karlovac promijeniti ime u Kordunovac kada postane dio Velike Srbije. Najveća vojna pobjeda u povijesti hrvatskog naroda – Oluja – pomela je te zločinačke planove.
Dana 22. prosinca 1991. zločinačka JNA i četnici su iz svojih uporišta južno od grada izvela žestoki topnički napad na grad Karlovac u kojem je bilo civilnih žrtava i velike materijalne štete.
Zločini srpske agresorske vojske (Karlovac) – u gradu i županiji ubijeno 392 civila i 18-ero djece
Zbog svoje izuzetne strateške važnosti Karlovac je bio u vrijeme Jugoslavije doslovno „grad vojnih lica JNA“. Čak 39 vojnih objekata u gradu i bližoj okolici činilo je taj neveliki grad pravom militariziranom zonom komunističke armije.
To nije bilo nimalo slučajno jer je geografski položaj Karlovca takav da je ključna poveznica sjevernog dijela Hrvatske sa obalom. JNA je to dobro znala i zato je u Karlovcu pred rat rasporedila mnogobrojne snage, uključujući i niške specijalce u vojarni Petrova Gora u strogom centru grada.
Brojno srpsko stanovništvo južno od Karlovca (Vojnić, Vrginmost, Tušilović, Krnjak i okolina) masovno je i programirano naselilo grad nakon 1945. pokušavajući tako od hrvatske utvrde protiv Turaka učiniti utvrdu velikosrpstva. To je uvelike otežavalo obranu grada zbog mnogobrojnih snajperista u gradu.
Već u ljeto 1991. događaju se mnogobrojni napadi na Hrvate koji su živjeli u blizini srpskih uporišta pobune u okolici Karlovca. Tako je u Budačkoj Rijeci izvršen podli napad na četvoricu hrvatskih policajaca u ophodnji kojom prilikom su ubijeni.
Preostala hrvatska uporišta oko Topuskog i samo mjesto bili su već pali u ruke Srba u rujnu, te pošto je očišćeno zaleđe grada mogao je početi opći napad na grad.
Tog dana tisuće su projektila zasule grad i okolicu, a pripadnici JNA su krenuli tenkovima i preko Slunjskih brda došli na same prilaze gradu. Grad su branile dvije nepotpune bojne 110. brigade, samostalna satnija dragovoljaca „Cobre“ iz Novog Zagreba i pripadnici karlovačke policije.
Osobito žestoke borbe vodile su se na prigradskom naselju Turnju koji je gotovo cijeli pao u ruke Srba, a hrvatski branitelji bili su potisnuti do samog mosta koji je ulaz u grad.
Nedostatak hrabrosti srpske vojske i srčani protunapad malobrojnih branitelja odbacio je neprijatelja od mosta. Tih dana Srbi su pokušali još nekoliko puta osvojiti Turanj, ali odlučnim otporom to prigradsko naselje je obranjeno. To prigradsko naselje je zbog razrušenosti tijekom borbi s pravom dobilo naziv „mali Vukovar“.
I slijedećih mjeseci borbe su se vodile gotovo kuća pored kuće, a te položaje obje vojske dočekale su gotovo nepromijenjene do Oluje 1995. Tih slavnih dana, nakon nekoliko dana borbi, pred sam kraj akcije palo je i najjače četničko uporište u blizini grada Šanac, brdo koje se vidi sa Plitvičke ceste i na kojem danas sa ponosom vijori hrvatska zastava. Nakon toga žestokim napadom padali su Tušilović, Vojnić, Krnjak i druga zloglasna uporišta koja su četiri godine sijala smrt Karlovcem.
Grad je napokon mogao odahnuti i udahnuti slobodu.
