22. svibnja 1900. dr. Milivoj Magdić – zašto je ubijanje novinara u Jugoslaviji uzrok dominacije lijevih medija?

Foto: Thinkstock

Partizani su ubili nakon rata veliki broj intelektualaca i hrvatskih novinara, a jedan od njih je hrvatsko novinarsko pero europske vrijednosti – dr. pravnih znanosti Milivoj Magdić.

Od 330 evidentiranih hrvatskih novinara nakon 1945. godine, 38 je ubijeno, za 101 je trajno zabranjeno pisanje, a 131 je pobjegao u inozemstvo. Njih 45 je promijenilo profesiju jer je bilo izvrgnuto pritisku partizana, a za samo 27 “podobnih” novinara je dopušten nastavak rada (manje od 10 posto). To znači da je čak 90 posto hrvatskih novinara koje je evidentirala komunistička policija, nakon Drugog svjetskog rata likvidirano, protjerano, izgnano ili uteklo pred pomahnitalom komunističkom vlasti!

Milivoj Magdić rođen je na današnji dan 1900. u Koprivnici. Diplomirao  je i doktorirao pravo na Pravnome fakultetu u Zagrebu 1923. Radio u Pakracu, Osijeku i Zagrebu. Bio komunist, početkom 1930-ih priklonio se socijaldemokraciji, a pod utjecajem staljinističkih procesa postao protivnik komunizma i zagovornik hrvatske državne neovisnosti.

Za NDH kritičan prema režimu, uhićen od ustaša i pušten.

Surađivao u Spremnosti. U svibnju 1945. izbjegao u Austriju, a potom 1946. u Rim. Godine 1947. savezničke su ga vlasti uhitile i izručile Jugoslaviji, gdje je bio osuđen na smrt i pogubljen.

Novinarski i publicistički rad započet 1930-ih u Socijalnoj misli razvio je u značajan opus: Fašizam i radnička klasa (1935), Liberalizam i socijalna problematika u Hrvatskoj (1940), Intelektualci prema marksizmu i liberalizmu (1942), Slučaj Vere Wagnerove (1944) i dr. U izbjeglištvu je započeo knjigu U vučjoj jami, u kojoj je nastojao objasniti uzroke neuspjeha novije hrvatske politike, piše enciklopedija.hr

Svibanjska katastrofa 1945. nije zaobišla ni Milivoja Magdića, kao ni brojne novinare i kultrune radnike. Kao što smo napisali, zajedno s mnoštvom hrvatskog naroda se povukao prema Zapadu u nadi da će se moći predati zapadnim Saveznicima koji bi ih zaštitili od indoktriniranih i krvlju opijenih jugokomunističkih partizana i svježe konvertiranih četnika. Kada je bio u Austriji, u Lavamündu je zajedno s Tiasom Mortigjijom i Jurom Petričevićem sastavio Memorandum skupine hrvatskih intelektualaca upućen nadležnim mjestima Britanske armije. Ni to nije pomoglo, a izručenje komunističkim vlastima u pravilu je značilo – smrt.

Jugokomunističke vlasti su mu organizirale montirano suđenje na kojem su dr. Milivoja Magdića osudile na smrt i smaknule.

Progon novinara i slobodne misli – razlog dominacije lijevih medija i danas!

Nakon 1945. godine hrvatsko novinarstvo je u klasičnom smislu prestalo postojati, a na mjesta vrhunskih intelektualaca došli su šovinistički i partijski indoktrinirani “novinari” bez škole, u stvarnosti čisti totalitaristički agitprop. Ti “novinari” su često dolazili iz “partizanskih područja na glasu” kao Kozara, Lika ili Kninska krajina, bili neškolovani i zadojeni mržnjom prema bilo kakvom obliku hrvatske domoljubne misli. Novinarstvo je palo na najniže grane, a kada se u okviru komunizma i Jugoslavije malo oporavilo, opet je u “Hrvatskom proljeću” došlo do sječe novinara: oko 50 hrvatskih novinara suđeno, a 172 ih je stavljeno na “crnu listi.”

Ukupno je nakon Drugog svjetskog rata i nakon ‘Hrvatskog proljeća’ oko 500 novinara u Hrvatskoj likvidirano, protjerano, suđeno, maltretirano ili pobjeglo zbog komunističkog barbarizma ili velikosrpskog šovinizma.

Samo “podobni”, koji su prihvaćali kult jugoslavenstva i Tita, su opstajali ili mogli napredovati, dok je sve drugo bilo sustavno proganjano i etiketirano.

Tako velika stradanja hrvatskih novinara pridonijela su tomu da danas u Hrvatskoj imamo medije (i državni HRT) sklone lijevoj opciji, jer su stradali oni novinari koji su imali domoljubnja opredjeljenja. Često su ti novinari bili etiketirani kao “fašistički” ili “ustaški”, premda u tome nije bilo nikakve osnove.

Kao primjer dominacije lijevo opredijeljenih kadrova u hrvatskim medijima Andrija Hebrang je prošle godine naveo trojicu bivših ravnatelja Hrvatske televizije: Mirka Galića, Vanju Sutlića i Gorana Radmana.

Također, nimalo slučajno, mediji u Hrvatskoj sustavno prešućuju da je u Domovinskom ratu u Hrvatskoj ubijeno 18 novinara, a 130 ih je uhićeno, maltretirano, ranjavano.

To prešućivanje velike žrtve novinara u Domovisnkom ratu nije slučajno, nego je dio opće kampanje zaborava ili negiranja nedavne povijesti i velike pobjede Hrvatske vojske u Domovinskom ratu – tzv. politika zaborava.

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr