23. ožujka 1900. rođen Erich Fromm – nestanak vjere i nacije je i danas jedan od glavnih ciljeva sljedbenika ljevičarske Frankfurtske škole

“Osnovna ideja i jest da nestanu vjere i nacije. Sve fraze, taktike i djelovanja današnjih ljevičara, zapravo čistih komunista, proistječu izravno i konkretno iz „udžbenika“ Frankfurtske škole i njezinih nastavljača. O njoj komunisti malo govore zato da se što kasnije otkrije njihova nova taktika (strategija je i dalje osvajanje svjetske vlasti). Narod ne čita ni jeftinije i jednostavnije knjige i komunizam preuzima vlast, a da to malo tko vidi ili vjeruje.” (prof. dr. Matko Marušić)

Jedan od najistaknutijih predstavnika i utemeljitelja Frankfurtske škole je Erich Fromm, rođen 23. ožujka 1900. u Frankfurtu, dapače on je jedan od utemeljitelja Frankfutske škole. Frankfurtska škola је naziv koji se koristi za grupu njemačkih neomarksističkih filozofa okupljenih oko Instituta za društvena istraživanja (Institut für Sozialforschung) iz Frankfurta. Među poznatije filozofe u periodu između dva svjetska rata, osim Fromma, spadaju i Marx Horkheimer, Theodore Adorno, Herbert Marcuse, Walter Benjamin i drugi. Dolaskom Hitlera na vlast, koji je počeo progoniti komuniste i neomarksiste, svi se sele u SAD, tamo nastavljaju radom, velikim dijelom na Sveučilištu Columbia u New Yorku.

Kako se urušavao stari svijet i vrijednosti obitelji, vjere i domovine?

Koliko puta smo slušali da se stari i dobri svijet, koji nije naravno bio posve takav, radikalno promijenio? Gotovo svaka utvrda društvene normalnosti došla je pod žestoke udare i kritike, poput braka i obitelji, već prije gotovo 100 godina. Taj proces je bio složen, nimalo jednoobrazan, ali može se reći da je radikalnije isplivao na površinu tijekom Francuske revolucije kada je na površinu isplivala mržnja prema kršćanskoj vjeri (Katoličkoj Crkvi) i monarhističkom društvenom uređenju. U 19. stoljeću te su ideje dobivale nove filozofsko-kulturne oblike od kojih se mogu spomenuti marksizam, socijalni darvinizam, maltuzijanizma, antiklerikalizma, eugenika, brojne i razne forme i oblici individualizma, feminizma, liberalizma i dr. A sve to se prelilo u 20. stoljeće i poprimilo radikalne i revolucionarne ideološke forme: prvo komunizma koji je napravio “svjetsku revoluciju” u Rusiji praćenu strahovitim zločinima i ukidanjem svih ljudskih prava, te uspostavom velike euroazijske Unije država pod nazivom SSSR. Nakon toga su ulicama Europe prodefilirali fašizam i nacionalsocijalizam, a nakon strašnog drugog Velikog rata, komunizam je ostao živjeti u pola Europe i gotovo pola svijeta u svom zenitu 1960-ih godina.

Veliku zaslugu za “meko” širenje neomarksističkih, u biti društveno pogubnih ideja, ima i spomenuta Frankfurtska škola iz Njemačke, koja je nakon dolaska Hitlera svoje utočište našla u SAD-u.

Prije I svjetskog rata marksistička teorija je smatrala, da će se, izbije li rat u Europi, radnička klasa pobuniti protiv buržoazije i započeti komunističku revoluciju. Kao i s mnogim stvarima iz marksističke teorije stvari nisu tako krenule. Kad je izbio rat 1914 umjesto da otpočne revoluciju proletarijat je navukao uniforme. Nakon rata propale su komunističke revolucije u Europi, po uzoru na SSSR, a najpoznatije su bile one u Njemačkoj i Mađarskoj gdje su bile i uspostavljene boljševičke republike. I Hrvatska, kao dio Jugoslavije, je bila pod snažnim utjecajem komunističkih ideja i prevrata, a jedan pokušani puč bio je relativno nepoznata afera Diamantstein.

Jedan od ideologa i vođa boljševičke revolucije u Mađarskoj 1919. godine nakon I, svjetskog, kada je u vrtlogu razorene, gladne i porušene Europe stvorena Sovjetska Republika Mađarska, bio je i Georg Lukacs.

Lukacs je 1918 postao ministar kulture u boljševičkoj Madžarskoj. U tom vremenu je shvatio da će se, ako se uništi obitelj i razuzda seksualni moral, urušiti društvo.

Lukacs je stvorio politiku pod naslovom “kulturni terorizam” koja je bila usmjerena u tom smislu. Najvažniji dio je bio usmjeren prem dječjoj svijesti kroz predavanja koja su poticala ismijavanje i odbacivanje kršćanske etike. U tim predavanjima se seksualnost grafički predstavljala djeci, koja su u stvarnosti bila podsticana na promiskuitetno seksualno ponašanje. I ovdje marksistička teorija nije bila uspješna u stvarnosti. Ljudi su Lukačev program smatrali skandalom, a onda je boljševičku Madžarsku osvojila Rumunjska 1919. godine, još prije Versailleske konferencije o granicama nove postratne Europe, u kojoj su nestale najveće monarhije poput Rusije i Austro-Ugarske, a Crkva je postala metom napada, baš po mjerama masonskim virusom zaražene Francuske Revolucije.

Marksisti na Zapadu postaju kulturni neomarksisti

Na marksističkom frontu, nakon poraza i slamanja nasilnih komunističkih revolucija u Budimpešti, Berlinu i Münchenu, je nastalo zatišje sve do 1923. kada su se ljevičarski, ovog puta ‘kulturni reformatori’ okupili u Frankfurtu, u Njemačkoj. Lukacs je tu upoznao mladog i bogatog marksista po imenu Felix Weil. Do Lukacsa marksistička teorija se temeljila samo na ekonomskim promjenama za koje je bio potreban klasni rat, krv i revolucije. Weil-a je oduševio Lukacsev kulturni aspekt marksizma, kojim se pokušava promijeniti svijet pojedinca, ali i svijest cijelog društva na svim poljima, a osobito onima koja su bila stožer i zaglavni kamen kršćanske Europe i prema kojima se spontano razvijala: vjera, obitelj, ljubav prema domovini, poštovanje ljudskih prava i uravnoteženi individualizam u korelaciji s društvenim dobrom.

Godine 1930. je Frankfurtska škola prilagodila i adaptirala smjer pod novim direktorom Max Horkheimerom. Grupa je počela miješati ideje Sigismunda Freud-a i Marxa i tako je stvoren kulturni marksizam.

U klasičnom marksizmu radništvo je tlačila vladajuća klasa. Nova teorija je naučavala da su svi u društvu psihološki potlačeni institucijama zapadne kulture. Škola je zaključila da je to novo središte promjena na koje se mora usmjeriti nova avangarda – potrebna je stalna i trajna kulturna revolucija radi promjene društvene svijesti.

Sudbinski događaj, koji je omogućio odlazak brojnih pripadnika Frankfurtske škole u SAD, bio je dolazak nacionalsocijalista na vlast u Njemačkoj 1933 godine.  Tako se škola preselila u New York, utvrdu zapadne kulture tog vremena, a danas utvrdu neoliberalne medijsko-političke dominacije u Zapadnom svijetu.

Škola je objavila u SAD-u mnogo popularnih materijala. Prvi među njima je bila Kritička teorija. Pojednostavljeno, Teorija jednostavno kritizira svaki stup zapadne kulture: obitelj, demokraciju, zakon, slobodu govora i sve drugo. Nadali su se da će se stupovi srušiti pod takvim kulturno-medijsko-političkim pritiskom.

Frankfurtska škola – osvajanje svijeta novim generacijama neokomunista

Godine 2018. je iz tiska izišla knjiga profesora emeritus Matka Marušića „Mi Hrvati“ u kojoj na 620 stranica obrađuje niz tema iz hrvatske povijesti, ali i aktualnog političkog i društvenog života. Tim povodom je i prof. Marušić dao intervju za hkv.hr, koji djelomično prenosimo:

“Frankfurtska škola je nedovoljno poznata, kao i većina komunističkih urota. A neizrecivo je važna. Ona je naslijedila, produbila, prilagodila i produljila učenje Marxa i Engelsa.

Ukratko, skupina komunističkih intelektualaca je 1922. osnovala u Frankfurtu institut koji je toliko utjecao na ljevičare da su njegovo učenje nazvali Frankfurtskom školom, dakle ne školom gdje se đake uči, nego školom mišljenja koja je imala namjeru, a takvom je među svojim sljedbenicima i smatrana, promijeniti svijet u komunistički.

Institut se otvoreno, programski, bavio izučavanjem razloga neuspjeha komunističke revolucije izvan Sovjetskoga Saveza, prije svega u Njemačkoj.

Pitao sam se kako su se ti ljudi usudili objaviti takav program neposredno nakon što je komunistička revolucija u Njemačkoj ugušena silom. Ta mi je zagonetka ostala bez objašnjenja za vrijeme do dolaska Hitlera na vlast, a tada su se članovi Frankfurtske škole preselili u Sjedinjene Američke Države.

Tamo su otkrili da lokalna radnička klasa nije spremna za revoluciju pa su je proglasili masom sastavljenom od „malih, zlobnih ljudi mase“ i okrenuli se izučavanju stupnja i podrijetla antisemitizma u toj masi.

Ubrzo je izbio Drugi svjetski rat, pa su ih američke obavještajne službe angažirale za svoje poslove. Najistaknutiji među njima, Herbert Marcuse, radio je za službu koja će se razviti u CIA-u, ali nije dana procjena koliko je on tomu razvoju pridonio.

Potom je rat završio i oni su se vratili u Frankfurt. U međuvremenu, a napose po povratku u Frankfurt, napisali su brojne knjige, po kojima se komunistička revolucija odvija i danas.

U Americi je ostao Marcuse, koji je doživio i godinu 1968., stalno sanjajući revoluciju i smišljajući kako bi je izazvao i čime bi je objasnio. On je izazvao „revoluciju“ iz 1968.! Nakon što se pokazalo da se sovjetska revolucija ipak ne može hvaliti, Marcuse ju je razvodnio obilatim otkrićima tlačenja u svim društvenim sustavima i susljedno tome učeno i uporno zagovarao revoluciju, bilo koga protiv bilo čega, samo da bukne.

Napose se uzdao u feminizam. Revolucionarnu svijest podučavao je globalno, a onda je posljedice te poduke s proučavao i svoje teorije modificirao prema događajima na terenu.

Godine 1968. Marcuseova je sveraširena „avet oslobođenja“ uspjela pobuniti pariške studente. Zauzeli su ulice izvikujući „tri M“ – Mao, Marx, Marcuse! Proglasili su „Veliko odbijanje“, pozivajući na „neprestano protivljenje“ i „neprestano učenje“, s tim da nisu ciljali na školsko, nego na revolucionarno učenje. U svjetlu Marcuseove misli, društvenu su nepravdu prepoznali čak i u najuzvišenijim dosezima tradicionalne kulture i u najimpresivnijim dosezima tehnološkoga napretka.

Ta se „škola“ proširila po cijelom svijetu i dok su radnici, i hrvatski, kopali kanale i gledali kako će preživjeti, nove generacije komunista iz neomarksističkih su udžbenika učile osvajanje svijeta „drugim sredstvima“.

Primjerice, talijanski komunist Gramsci je optužio kapitalizam da se „kulturnom hegemonijom“ održava na vlasti, pa je na tome stvorena taktika komunističkoga „marša kroz institucije“ i preuzimanja kulture za hegemoniju komunizma. Otud proistječe omiljeni ljevičarski stav da „kultura mora provocirati“! Po tom načelu, naprimjer, danas u nas brane Frljićevo vrijeđanje Hrvatske, Crkve, kućnoga odgoja i zdravoga razuma.

Osnovna ideja i jest da nestanu vjere i nacije. Sve fraze, taktike i djelovanja današnjih ljevičara, zapravo čistih komunista, proistječu izravno i konkretno iz „udžbenika“ Frankfurtske škole i njezinih nastavljača. O njoj komunisti malo govore zato da se što kasnije otkrije njihova nova taktika. (Strategija je i dalje osvajanje svjetske vlasti.) Narod ne čita ni jeftinije i jednostavnije knjige i komunizam preuzima vlast, a da to malo tko vidi ili vjeruje.

Maske su im opet savršene!”

*Fromm [frɔm], Erich, američki psihoanalitičar i mislilac njemačkoga podrijetla (Frankfurt na Majni, 23. III. 1900 – Muralto kraj Locarna, Švicarska, 18. III. 1980). Istaknuti pripadnik prve generacije Frankfurtske škole, po dolasku nacista na vlast emigrirao 1934. u SAD; od 1958. profesor na više sveučilišta. Spojem Freudova i Marxova nauka te »humanističkih religija« (re)konstruira ljudsku prirodu, analizira aktualno stanje čovjeka i prosuđuje smisao njegove egzistencije.

Početkom 1930-ih pokazuje prevlast društva nad pojedincem putem obitelji, koju određuje kao »psihičku agenturu društva«. Iz te temeljne postavke, nadopunjene kovanicom »društveni karakter« u knjizi Bijeg od slobode (Escape from Freedom, 1941), izvedeno je cijelo njegovo djelo. Shvaćajući produktivnost, slično kasnofreudovskom erosu, kao ono što unapređuje život, razlikuje produktivnu i neproduktivnu orijentaciju karaktera.

Egzistentne nužnosti nametnule su prevlast neproduktivne orijentacije primalačkog, izrabljivačkog, zgrtačkog i tržišnog (Čovjek za sebe – Man for Himself, 1947) a poslije nekrofilnog (Čovjekovo srce – The Heart of Man, 1964), destruktivnog (Anatomija ljudske destruktivnosti – The Anatomy of Human Destructiveness, 1973) i imalačkog (Imati ili biti? – To Have or to Be?, 1976) tipa društvenoga karaktera. Frommova teorijska istraživanja usmjerena su pronalaženju društvenih uvjeta da produktivnost, koncentrirana u ljubavi (Umijeće ljubavi – The Art of Loving, 1956), napose ljubavi prema životu (biofiliji), postane prevladavajućom orijentacijom karaktera. (enciklopedija.hr)