Sveti nikomedijski mučenik Antim I. bio je jedan od brojnih žrtava krvavoga Dioklecijanova progonstva te kao takav svjedoči, kako to reče jedan naš biskup, “da je povijest dala pravo mučenicima, a ne njihovim progoniteljima”.
Prema pripovijedanju Euzebija, koga nazivaju ocem crkvene povijesti, malo nakon proglašenja prvoga Dioklecijanova ukaza o progonu kršćana, buknula je 24. veljače 303. u carskoj palači u Nikomediji strašna vatra. Krivnju zbog toga požara, kao i nekoć zbog onoga za Nerona, u Rimu baciše na kršćane, dakako s istim po njih strašnim posljedicama. I opet jadne kršćane stavljahu na muke, bacahu pred divlje zvijeri i žive pališe. Nikomedijskom biskupu svetome Antimu bi ipak odrubljena glava.
Na njegovu grobu veliki je car Justinijan sagradio kasnije raskošnu baziliku od zlata i mramora. Pismen spomen postavio mu je u svojoj zlatnoj legendi glasoviti Simeon Metafraste. On pripovijeda da je Antim bio rodom iz Nikomedije. Već kao mladić odlikovao se u raznim vrlinama, a postavši biskup sokolio je svete mučenike da ustraju u vjeri. Za vrijeme jedne hajke na kršćane nalazio se na selu, gdje je naviještao Evanđelje. Progonitelji onamo poslaše 20 vojnika da biskupa uhvate. No on ih je obratio i pokrstio. Stoga doveden pred sudište Maksimijana podvrgnut je mukama, koje mu ništa ne naudiše. Onda ga krvnici usmrtiše odrubivši mu glavu.
Eto, to su spomenici koji nam govore o svetome Antimu. Od svega toga najvažnije je njegovo mučeničko svjedočenje, kojim je pokazao svoju vjernost Kristu i u najtežim časovima. Sve nas on poziva na istu vjernost, a nju će slijediti i nagrada, jer Krist zajamči: “Blago vama progonjenima zbog pravednosti, jer je vaše kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine! Radujte se i kličite od veselja jer vas čeka velika nagrada na nebesima! Ta tako su progonili i proroke koji su živjeli prije vas!” (Mt 5,10-12).
