26. veljače 1199. sveti Stefan Nemanja – zašto SPC kanonizira ljude koji nisu dostojni Kristova imena, a sprječava kanonizaciju mučenika Stepinca?

Foto: wikimedia commons

U Crnoj Gori je objavljena knjiga crnogorskog publicista Miroslava Ćosovića ‘Bizarni sveci Srpske crkve’, koja je poprilično uzbudila srpske klerikalne krugove, ali navodi koje donosi nisu demantirani, piše slobodnadalmacija.hr

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Na današnji dan 1199. umro je Stefan Nemanja, rodonačelnik dinastije Nemanjića i jedan od svetaca Srpske Pravoslavne Crkve. Cijela dinastija Nemanjića kanonizirana je iz političko-klerikalnih razloga, a ne iz svetačkog života, tvrdi autor. Stvari idu dalje, pa autor tvrdi da da mnoge osobe kanonizirane u SPC u 20. stoljeću imaju pedigre zločinaca. Istovremeno, ta ista SPC se drvljem i kamenjem obrušava na mučenika nadbiskupa Alojzija Stepinca i njegovu borbu protiv antikristove religije komunizma koja je zatirala kršćanstvo i Krista

Pa dok SPC (i još glasnije srpska politika) papu Franu upozorava kako Stepinca nipošto ne smije proglasiti svetim jer toga ‘nije dostojan’, zamjerajući mu najčešće navode iz optužnice komunističkog montiranog procesa koji ga je 1946. osudio na 16 godina robije, a hrvatska strana (uzalud) upozorava na gomilu arhivske dokumentacije koja svjedoči suprotno, dapače, ukazuje i na brojne primjere spašavanja Židova, Srba i drugih, javno protivljenje rasnim zakonima, netrpeljivost prema Paveliću i slično, autor Miroslav Ćosović u knjizi navodi nevjerojatne biografije povijesnih osoba koje je Srpska crkva, bez ikakvih dvojbi, proglasila za svetitelje, najčešće iz političkih (i svetosavskih) razloga.

Maca i Joanikije – jesu li zaista sveci SPC bili kvislinzi?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

– Čitajući tijekom godina sve i svašta iz povijesti Srba i Crnogoraca, primijetio sam da Srpska crkva slavi kao svetitelje određeni broj ljudi koji apsolutno ničim nisu zaslužili da budu kanonizirani. U srednjem vijeku Srpska crkva je nastala kao privatna crkva dinastije Nemanjić, pa su tako skoro svi vladari Nemanjići proglašeni za svetitelje, a bilo je među njima bratoubojica, umobolnika, pedofila… Ipak, knjigu ne bih nikada napisao da je SPC zadržao samo bizarne srednjovjekovne svetitelje. Međutim, jedna jaka heretička, etnofiletska struja u SPC-u je devedesetih i kasnije počela proglašavati nove bizarne svetitelje, primjerice Nikolaja Velimirovića, velikog ljubitelja srpskog nacista Ljotića. Za one koji ne znaju, Dimitrije Ljotić nije bio običan kvisling, suradnik okupatora, ne, on je bio iskreni i uvjereni nacist, Ljotićevi vojnici su Nijemcima u listopadu 1941. privodili kragujevačke Srbe na strijeljanje. Također, SPC je prije desetak godina kanonizirao neke koljače iz Drugog svjetskog rata, kao što je bio po zlu čuveni Milorad ‘Maca’ Vukojičić. Klao je domaćice, bake, starce po Pljevljima i okolini, a koliko je poklao vojno sposobnih muškaraca, možemo samo pretpostaviti. Nitko u Pljevljima ne sumnja da je Maca Vukojičić veliki zločinac, ali eto i on je ‘svetac’ Srpske crkve.

Za sveca je proglašen i kvisling, mitropolit Joanikije Lipovac, koji je tijekom cijelog rata bio vjerni fašistički sluga i stalno pozivao na borbu protiv komunista. Nemam ništa protiv njegova antikomunističkog stava, ali je opasno kad u jeku rata netko na tako visokom položaju drži zapaljive govore protiv dijela svog naroda. Stoga sam odlučio opisati ovu nevjerojatnu pojavu, ovaj fenomen, kako jedna Crkva svetiteljima proglašava ljude koji su sve, samo nisu sveti. K tome, nisam prvi koji je primijetio da SPC proglašava svetima razne osobe koje to ničim nisu zaslužile; time su se bavili Mirko Đorđević, Filip David, Stevo Vučinić i drugi – ispričao je Ćosović, napominjući kako su gotovo svi izvori za njegovu knjigu – srpski.

– Pozivao sam se na srpske dokumente, pisanje najvećih srpskih povjesničara, intelektualaca. Primjerice, neki odlomci o srednjovjekovnim bizarnim svecima izvađeni su iz knjiga i postavljeni na velikosrpskom naučnom portalu rastko.rs., koji je blagoslovio mitropolit Amfilohije Radović, pa je prema tome i ono što sam ja s tog portala prenio u moju knjigu blagoslovljeno – zaključuje Miroslav Ćosović, ističući kako, usprkos bijesu srpske pravoslavne javnosti zbog ove knjige, nitko nije demantirao podatke koje donosi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

– Predstavnici Srpske crkve su me u medijima kritizirali, i u crnogorskim i u srbijanskim medijima. Velibor Džomić, sveštenik SPC-a za beogradski Kurir je izjavio da je knjiga ‘Bizarni sveci Srpske crkve’ – ‘demonski rukopis’. Ali da sam nešto slagao, nitko nije mogao kazati – govori Ćosović za Slobodnu Dalmaciju.

Kojih je 7 najspornijih svetaca Srpske Pravoslavne Crkve prema Ćosoviću?

Sveti Stefan Nemanja (1113./1114. – 1199.)
Rodonačelnik dinastije Nemanjića, veliki župan Raške, kršten je po obredu Rimske crkve u Duklji. U borbi za raško prijestolje Nemanja je u bitki kod Pantina porazio i ubio rođenog brata Tihomira. Surovo je progonio bogumile, počinio je nad njima pravi genocid, a o čemu piše njegov sin Stefan Prvovjenčani: “(…) Jedne spali, druge različitim kaznama kazni, treće liši zemlje, a domove njihove i sva njihova imanja sakupivši, razdade ih leproznim i ubogim. A učitelju i načelniku njihovom odreza jezik u grlu njegovom. I sasvim iskoreni tu prokletu veru.’

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sveti kralj Milutin (1253. – 1321.)
Moćan vladar i jedan od najuspješnijih ratnika među Nemanjićima, koji je osvojio sjevernu Albaniju i veći dio Makedonije. Ženio se pet puta, a bizantski car Andronik II. ponudio mu je svoju sestru Eudociju za ženu, no ona je pobjegla, smatrajući Srbiju barbarskom zemljom. Milutin je prihvatio drugu ponudu: petogodišnju carevu kćer Simonidu, a svoju tadašnju ženu, bugarsku princezu Anu dao je kao taokinju u Carigrad! Tadašnji kroničari sa zgražanjem pišu kako je Milutin osmogodišnju Simonidu seksualno iskoristio i uništio joj maternicu!

Sveti Stefan Dečanski (1285. – 1331.)
U borbi za vlast s polubratom Konstantinom obećao mu je milost, no došlo je do bitke i Konstantin je zarobljen. Stefan ga je dao ‘opružiti na jednom komadu drveta, pa mu klinovima probi mišice i butine, pa ga onda rasječe na dvije polovice, po sredini’. Drugi izvori navode kako ga je razapeo na križ te ga prepilao po polovici tijela.

Sveti Stefan Lazarević (1377. – 1427.)
Despot i najveći ratnik među srpskim vladarima, turski vazal, proglašen za sveca 1927. godine. Presudno je pridonio da na čelo Turaka dođe grana Osmanlija koja je iznjedrila Mehmeda II. Osvajača i Sulejmana Veličanstvenog. Despot Stefan bi zapravo trebao biti muslimanski, a ne kršćanski svetac! Spasio je islam u Europi u bitki kod Nikopolja. U rudnicima u Srebrenici je 1419. godine došlo do pobune protiv Stefanovog upravitelja Vladislava, kojeg su pogubili. Stefan se razjario i poveo osvetnički pohod na Srebrenicu, no glavnina pobunjenika je pobjegla, a on se osvetio na onima koje je zatekao, sjekući im ruke i noge.

Sveti Joanikije Lipovac (1890. – 1945.)
Za vrijeme Drugog svjetskog rata mitropolit Joanikije upravljao je Crnogorsko-primorskom eparhijom. Tijekom rata bio je suradnik talijanskih fašista, a komunisti su ga likvidirali bez suđenja u srpnju 1945. godine, nakon što su ga uhvatili u pokušaju bijega prema Austriji.
– Joanikije Lipovac bio je iskreni suradnik okupatora, mogao se u vrijeme vrijeme rata ne ulagivati fašistima, ništa mu se ne bi dogodilo. Ovaj kvisling, okupatorov sluga i kad se sagledaju sve činjenice – ni po čemu svetac, isključivi je i glavni krivac za katastrofu svećenstva u Crnoj Gori tijekom Drugog svjetskog rata i znatno je pospješio bratoubilački rat koji je bjesnio od 1941. do 1945. godine – navodi autor.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sveti Milorad ‘Maca’ Vukojičić (1917. – 1945.)
U svibnju 2005. na saboru u manastiru Žitomislić SPC je kanonizirao nekoliko užasnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata, među kojima se po zlu ističu Milorad ‘Maca’ Vukojičić i Slobodan Šiljak, pravoslavni popovi, koje je 1945. osudio i strijeljao Vojni sud komande u Beranama pod optužbom da su sudjelovali u teškim zločinima nad stanovništvom u Pljevljima 1943. i 1944. godine. Posebno su bili okrutni prema suprugama partizana. Na ovu crkvenu odluku reagirale su obitelji poklanih, ali im je odgovoreno kako je ‘to unutrašnja stvar Crkve’.

Nikolaj Velimirović (1881. – 1956.)
Episkop žički, školovan na Zapadu, u mladosti je bio zastupnik liberalnih ideja i ekumenizma. U međuratnom razdoblju postaje predvodnik pravoslavnih bogomoljaca i okreće se antieuropejstvu i konzervativizmu, prezirao je europsku kulturu, znanost i napredak. Osnivač je desničarske političke ideologije svetosavskog nacionalizma, smatra se duhovnim inspiratorom Ljotićeve organizacije ZBOR. Često je kritiziran zbog antisemitskih stavova, Hitler ga je odlikovao 1934. godine, a Velimirović je uspoređivao njemačkog kancelara s djelom svetog Save.

Moralan, neporočan, ‘fama’…

Da bi netko u pravoslavnoj crkvenoj tradiciji bio proglašen svetim, mora ispunjavati više uvjeta: trebao je imati savršen moralan i neporočan život (ili da je nastradao kao mučenik za vjeru), poslije smrti relikvije mu moraju ostati netruležne, te se po zagovoru svetitelja moraju događati osvjedočena čuda. Uvjet je i postojanje tzv. ‘fame’, dakle potrebe da glas o njegovoj svetosti živi u narodu barem nekoliko desetljeća, kako bi ga crkveni sinod i službeno proglasio svetiteljem.

SPC je proglasio 114 svojih svetitelja, pretežito svećenika i monaha doista uzorna života, ali i gotovo sve srednjovjekovne srpske vladare, te grupe mučenika: prebilovačke (žrtve ustaša iz 1941., kanonizirani 2015.), jasenovačke (žrtve ustaškog logora 1941. – 1945., kanonizirani 2016.), momišićke (spaljeni od Turaka 1688., kanonizirani 2012.), prnjavorske (žrtve Prvog svj. rata iz 1914., kanonizirani 2014.).

Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović je 2013. za svoju eparhiju (Sinod SPC je odbio prijedlog jer nije bilo uvjeta) svetiteljem proglasio crnogorskog državnog poglavara, vladiku i književnika Petra II. Petrovića Njegoša, nazvaši ga ‘lovćenskim tajnovidcem’. Tako je crnogorski nacionalni ponos postao srpski svetac, pa tom analogijom i – Srbin!

Dodatak iz intervjua Miroslava Ćosovića za HKV

Prije nekoliko godina objavili ste knjigu „Bizarni sveci srpske crkve“. U knjizi navodite da Srpska crkva slavi kao „svetitelje“ (svetce) određeni broj ljudi koji nisu zaslužili kanonizaciju. U tom kontekstu ponajprije navodite dinastiju Nemanjića.

– Srpska crkva nastala je kao privatna crkva dinastije Nemanjić. Rastko Nemanjić (u monaštvu nazvan Sava), sin velikog župana Stefana Nemanje, iskoristio je potpuno neredovno stanje u Bizantu (kako danas tu državu zovemo), i od Nikejskog cara Laskarisa 1219. godine, dobio odobrenje da osnuje autokefalnu, dakle nezavisnu crkvu, nad kojom Carigradska crkva nema jurisdikciju. U vrijeme kad je Sava isposlovao crkvu od Nikejskoga cara Carigradom su vladali Latini, a Nikejska državica sebe je smatrala nasljednicom Bizanta. Da je neprekidno u Bizantu bilo redovno stanje, Srbi nikada ne bi dobili autokefalnost.

Akademik SANU Miloš Blagojević to potvrđuje, evo kako on piše: “Otkako je kanonizovan Stefan Nemanja – Sveti Simeon Mirotočivi – pronađen je način da se neprekidno pojačava ugled dinastije Nemanjića. Kanonizacija srpskih vladara vršena je ipak po nekom sistemu, a ne proizvoljno, kao što to na prvi mah izgleda. Sveti Sava kanonizovao je ne samo svog oca, Simeona Nemanju, već i svog brata Stefana Prvovjenčanog, koji je pred smrt postao monah Simon. Kanonizacijom Stefana Prvovjenčanog osiguran je na najefikasniji način položaj njegovih sinova, kao potencijalnih kraljeva Srbije . Prema tome izvršena kanonizacija imala je koliko vjersku toliko i političku dimenziju. Utemeljivanje kulta prvog srpskog kralja pozitivno je djelovalo na snaženje srpske državnosti. Od tog vremena njegove mošti su predstavljale ne samo veliku svetinju, već i najveću političku dragocjenost srpskog naroda.” (Dan, 14. XII. 2011.)

I još Blagojević piše: “Poslije kanonizacije Stefana Prvovjenčanog sužene su mogućnosti srpskoj vlasteli da bira i dovodi nove kraljeve. Kanonizovanje Stefana Nemanje, Stefana Prvovjenčanog, kralja Milutina i Stefana Dečanskog, u periodu od 130 godina, učinilo je dinastiju Nemanjića nezamjenljivom i nepomjerljivom.” (Dan, 15. XII 2011)

U jednome feljtonu napisali ste da niti jedan Nemanjić ne zaslužuje biti proglašen svecem. Zar to vrijedi i za Svetoga Savu?

-Da bi neka osoba mogla biti proglašena svetom, ispunjavati tri glavna uvjeta: prvo da je ta osoba imala savršeno moralan i neporočan život, drugo, da su joj mošti poslije smrti ostale netruležne i treći, najvažniji uvjet, da se zahvaljujući toj osobi događaju posvjedočena čuda, da postoje svjedočanstva da se neko spasio,npr. iz neke teške nesreće.

Dodatni, četvrti uvjet bio bi da u narodu postoji kult te neke osobe koja treba biti proglašena svetom.

Niti jedan Nemanjić, osim Save, nema svetački kult u srpskome narodu, nezapamćeno je da je netko posvjedočio da se spasio ili iscijelio zahvaljujući nekom svetcu Nemanjiću. Svi Nemanjići su, manje ili više, imali život nedostojan svetitelja. I sam sv. Sava Nemanjić bio je kao svetac gotovo nepoznat u srpskome narodu, sve dok ga službeno nije propagirala srpska elita u prvoj polovici 19. stoljeća. Po općem mišljenju srpskih intelektualaca, Sv. Sava je najveći Srbin u povijesti, i to samo zbog toga što je osnovao Srpsku crkvu. Svi ti srpski intelektualci dobro znaju da ako je neki Vlah, Crnogorac, Makedonac, Bugarin, Cincarin, katolički Albanac, Rom, Hrvat… u prošlosti, bilo dalekoj ili bližoj, pristupio Srpskoj crkvi i postao član i vjernik Srpske crkve – on je time postajao i Srbin. Ima mnogo primjera, evo npr. Karađorđe Petrović, kome je djed bio katolički Albanac, ili Emir Kusturica. Ulaskom u SPC oni su postali Srbi. Sv. Sava je, kako je lijepo opisano na srpskom znanstvenom i nacionalističkom internetskome portalu Rastko, organizirao je ubojstvo jednog bugarskog velikaša koji se zvao Strez. Taj internetski portal Rastko blagoslovio je mitropolit SPC Amfilohije Radović.

Kako gledate na svetosavlje?

-U srednjem vijeku, u doba kad je sv. Sava živio, nije bilo nacionalizma. Crkva – i katolička i pravoslavna –propagirala je da su svi ljudi Božja – Kristova bića i narodni identitet crkvi je bio potpuno nevažan, pa tako i sv. Savi, koji je, kako sam već naveo, crkvu u Srbiji osnovao zbog svoje dinastije, a ne zbog naroda koji je živio u tadašnjoj državi Nemanjića.

Mirko Đorđević je za podgoričku “Republiku” 24. kolovoza 2005. godine izjavio: “Svetosavlje je ideološka sintagma nastala 1935. godine i ona nikakve veze nema sa Svetim Savom”. Isti Đorđević kaže da je riječ “svetosavlje” smislio jedan Rus: “I od ‘svetosavlja’ koje je kao sintagmu smislio i lansirao jedan očajni Rus koji se zvao Fjodor Titov, i to u Beogradu uoči poslednjeg svetskog rata.” (Mirko Đorđević, Molitva protiv kulture)

A Vladimir Veljković piše drugačije: “Tvorac kovanice svetosavlje je pravoslavni svećenik i ljotićevac, otac Dimitrije Najdanović (1897-1986).“ (Vladimir Veljković, Svetosavska politička konfuzija,).

Svetosavlje nema nikakve veze sa sv. Savom. Ne postoji nijedan spis Savin, ili bilo kojega drugog pisca iz 13. i 14. stoljeća u kojem se slavi srpski narod na način koji bi mi danas razumjeli kao – nacionalistički.

Moram malo da skrenem s teme. Želim da napomenem, činjenično slaviti i veličati svoj narod, svoju povijest i kulturu, a pri tom ne opanjkavati, vrijeđati i blatiti druge narode, ne vidim u tome ništa loše i to se zove

Korporacije i njihov ideolog i specijalac George Soros, su najveći neprijatelji europskih naroda u povijesti premda su uložili stotine milijardi dolara da oblate riječi nacija i nacionalist, opet ostaje gola istina da naciju nema tko braniti osim nacionalista . George Soros je mnogo veći neprijatelj Hrvatima i Srbima nego što su Hrvati i Srbi među sobom. Soros (= korporacije), preko političara i medija koje financira širi defetizam u Hrvatskoj i potiče iseljavanje Hrvata, isušivanje hrvatskog narodnog bića, pogledajte neke medije u Hrvatskoj koji slave odlazak Hrvata u Njemačku, pri tom bjesomučno lažu kako je Hrvatska loša zemlja za život. Sve to isto specijalac korporacija Soros radi i u Srbiji i Crnoj Gori. I svi dobro znamo da sorosi i korporacije financiraju sve što što može razbiti obitelj, financiraju sve što doprinosi nerađanju Hrvata, Srba i svih drugih europskih naroda. Krajni cilj Georga Sorosea je nestanak svakog Hrvata, Srbina, Nijemca, Engleza, Izraelca… Da, on je neprijatelj i Izraelaca, to je potvrdio i izraelski premijer Netanyahu.

Sveti Sava sa svetosavljem nema ništa. Onaj tko kaže da je svetosavac, ne može u učenju sv. Save naći ništa nacionalističko. Onaj tko kaže da je svetosavac je heretik, odstupio je od učenja sv. Save jer je vjersko učenje sv. Save bilo u potpunosti u skladu s općim učenjem crkve toga doba. Taj današnji svetosavac ne može se pozvati ni na jednu Savinu patriotsku rečenicu, jer kod njega je nema.

Ubijao žene i proglašen svetcem

Bizarne primjere, međutim, imamo i u novijoj povijesti. Kako je moguće da je Srpska pravoslavna crkva (SPC) za svetca proglasila i Nikolaja Velimirovića za kojega je poznato da je javno slavio Hitlera i bio inspirator Ljotićeve fašističke organizacije ZBOR? Štoviše, koliko nam je poznato, Velimirović je jedan od glavnih uzora srpsko-pravoslavnih svećenika danas, čiji se govori i tekstovi često citiraju…

-Ja sam naveo koja su četiri uvjeta da bi neko mogao biti proglašen svetiteljem. U SPC-u ne poštuje se ni jedan od tih četiriju uvjeta da bi neko postao svetac. Dovoljno je samo da se neka pokojna osoba svidi nekome episkopu SPC-a te da ovaj nagovori još neke episkope, pa da ga na Sinodu SPC-a izglasaju za svetca. I to je sve. Velimirović je, nema sumnje, bio vrlo obrazovan čovjek, i u djelima koje je napisao, može se naći pametnih misli. No to nema nikakve veze s tim je li on trebao biti proglašen svetim, ili nije. Velimirović je otvoreno mrzio Židove i slavio nacista Dimitrija Ljotića. Vojnici Dimitrija Ljotića su u Kragujevcu 1941. privodili Srbe Nijemcima na strijeljanje. Nikolaj Velimirović je i pjesmu spjevao Ljotiću u čast.

Milorad Vukojičić „Maca“ 2005. proglašen je za svetca SPC, no u nekim krugovima njega se naziva „pop Koljač“. Što nam možete reći o tome?

-Svatko u Pljevljima, odakle je Maca Vukojičić, zna da je on bio jedan običan krvnik, poklao je mnogo ljudi u Pljevljima i okolini, među kojima i neke žene. Dakle on u Pljevljima u narodu ima kult krvnika, a ne svetca. Njega je za sveca predložio bizarni, živući vladika SPC-a Jelenko Filaret Mićević, a to je osoba koja je s neviđenim intenzitetom raspirivala mržnju prema Hrvatima početkom rata, u jesen 1991. godine, i kasnije. Nedavno je o Vukojičiću kao o krvniku i zločincu i jedan srpski publicist iz Crne Gore objavio knjigu. Jednostavno, SPC je kanonizirala jednoga okorjelog zlikovca.

Svetac i „svetomučenik“ je i Joanikije Lipovac, koji je u vrijeme Drugoga svjetskog rata surađivao s fašistima i nacistima?

-Joanikije Lipovac dočekao je talijanske fašiste kad su oni okupirali Cetinje, u travnju 1941. godine. Sve vrijeme rata bio je vjerni fašistički kvisling, i sve vrijeme rata raspirivao je bratoubilački rat u Crnoj Gori, držao govore protiv komunista. Da se razumijemo, nemam ništa protiv toga da netko govori protiv komunističke ideologije, ja sam iskreni i najveći mogući antikomunist, antimarksist. Ali takvi govori tijekom rata, kad su svi naoružani, među pripadnicima jednoga istog crnogorskog naroda poticali su bratoubilaštvo. Da nije bio odani kvisling, Joanikije Lipovac mogao je to sve lako izbjeći, mogao se tijekom rata primiriti u Cetinjskom manastiru i ništa mu se ne bi dogodilo. Osim što je bio fašistički kvisling, poticao je i bratoubilaštvo i ničim nije zaslužio da bude svetac. Smiješno je govoriti da u crnogorskom narodu postoji neki njegov kult.

Na kojim se izvorima temelji Vaša knjiga?

-Moja se knjiga temelji na izvorima koje nisu objavili Crnogorci, temelji se na pisanjima najpriznatijih srpskih povjesničara, akademika SANU, temelji se na pisanjima i drugih srpskih intelektualaca. Nisam analizirao, ali ne vjerujem ni da se 10 posto moje knjige temelji na iskazima nacionalnih Crnogoraca. Dakle može se reći – knjiga “Bizarni sveci Srpske crkve“ temelji se na izvorima koje su objavili Srbi i na pisanjima najpriznatijih srpskih povjesničara.

Cijeli intervju možete pročitati ovdje

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.