Moniki je u 40. godini umro muž, a nakon toga započeo je mukotrpni put molitve za Augustinovo obraćenje. Tada ujedno započinje 16 najtežih godina njezina života, ali i njezino najslavnije životno razdoblje. Njezine suze i molitve nisu bile uzaludne. To je naslućivao i veliki milanski nadbiskup Ambrozije, koji je Moniki rekao da “sin tolikih suza ne može propasti”.
Rođena je u Tagasti u odličnoj kršćanskoj obitelji iz koje je baštinila dobar odgoj i ljubav prema mudrosti. Udala se za maloposjednika Patricija, dobrog i osjećajnog čovjeka, ali temperamentnog Afrikanca koji ju nije poštedio bračne nevjere. Kao kršćanka nastojala ga je pridobiti za svoju vjeru.
Svjedočila mu je više životom nego riječima, strpljivo podnoseći njegove ispade srdžbe i nevjernosti. Taj jezik strpljive ljubavi i mudrost u nošenju križa nije mogla ne djelovati na njezina muža pa se on javio za katekumena, a na smrtnoj je postelji primio kupelj preporođenja postavši po krštenju kršćanin. Bilo je to prvo veliko životno djelo te velike žene u kojem je vjerno surađivala s Božjom milošću i nadahnućima.
Sin prvijenac
U svojoj 22. godini, 13. studenog 354. godine Monika je rodila Augustina, sina prvijenca. Bilo je to njezino prvo rađanje Augustina. Teže ga je bilo roditi kao odrasla čovjeka kad je pošao krivim putem. Sveta je majka punih 16 godina ustrajala u molitvama, suzama i trpljenjima za svoga sina dok nije došao do obraćenja i krštenja.
Osim njega, rodila je još jednoga sina, po imenu Navigija, i jednu kćerku, kojoj ne znamo ime, no poznato je da se udala, postala udovica, a onda sve do smrti bila poglavarica jednog samostana žena u Hiponu, gdje joj je sin Augustin bio biskup.
Molitve za obraćenje
Moniki je u 40. godini umro muž, a nakon toga započeo je mukotrpni put molitve za Augustinovo obraćenje. Tada ujedno započinje 16 najtežih godina njezina života, ali i njezino najslavnije životno razdoblje. Njezine suze i molitve nisu bile uzaludne. To je naslućivao i veliki milanski nadbiskup Ambrozije, koji je Moniki rekao da sin tolikih suza ne može propasti.
I zaista, u povijesti Crkve Augustinova ispovijest vjerojatno je najpotresnija.
A u IX. glavi toga Augustinova djela, koje i nosi naslov ‘Ispovijesti’ nalazi se jedan od najljepših opisa majke u književnosti.
Monika je slijedila Augustina na njegovu putu u Rim i u Milano. Bilo je to g. 385. kad se Augustin ukrcao u brod i došao u Rim. Majka je išla za njim drugim brodom, doživjevši na moru strašnu oluju. Došla je u Rim, ali ga ondje nije našla. Dostigla ga je u Milanu i našla slobodna od manihejskih zabluda, ali još uvijek neodlučna pred kršćanskom vjerom. Ostala je uz njega sve do obraćenja. S njime se povukla najprije na malo imanje Cassiciacum. Poslije toga su se vratili u Milano, gdje se Augustin spremao na krštenje. Taj je sveti sakrament primio 24. travnja 387. godine.
Bilo je to drugo rađanje Augustina, kroz molitvu, strpljivost i križ.
Majčine su se želje ispunile i ona kao da više nije imala za što živjeti. Nakon toga krenula je put Afrike, ali se na brodu razboljela. Umrla je u Ostiji, na ušću Tibera, sanjajući sa sinom Augustinom o boljem, istinitom svijetu koji čeka čovjeka nakon smrti. Pred smrt rekla je Augustinu: “Možeš me pokopati gdje želiš, nije mi važno…samo sam jednu stvar željela prije smrti i samo sam za to živjela: vidjeti tebe kao kršćanina”.
Bog je ispunio tu želju i molitve svete majke, te pokazao put majkama (i očevima) što im je najviše činiti za svoju djecu – na koljenima izmoliti spas onih koje najviše vole na ovome svijetu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
