Godina 1358. bila je prijelomnica u dubrovačkoj povijesti. Višegradskim ugovorom s Ludovikom I. Anžuvincem, Dubrovnik je priznao vlast hrvatsko-ugarskog kralja. Stekavši postupno sve atribute državnosti, teritorij, grb, zastavu i vlastiti monetarni sustav, a dubrovačka se komuna od polovice XIV. st. počinje nazivati Republikom (Respublica Ragusina).
Dana 27. lipnja 1358. Ludovik I. Anžuvinac Zadarskim mirom stavlja pod vlast cijelu mletačku Dalmaciju te Višegradskim ugovorom potvrđuje Dubrovačkoj Republici sve atribute državnosti. Venecija je Zadarskim mirom izgubila otoke i gradove od Kvarnera do Drača, a Dubrovnik je priznao vlast hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca. Višegradskim ugovorom regulirani su odnosni između Dubrovačke Republike i kralja koji je primao godišnji danak od 500 dukata, a zauzvrat se nije miješao u unutarnje poslove Republike.
Tako je raniji naziv COMMUNITAS RAGUSINA (Općina Dubrovnik) prerastao u REPUBLICA RAGUSINA (Republika Dubrovačka).
Iznimno važan događaj za civitet Dubrovnika zbio se potkraj X. st., kada je papa Grgur V. uzdigao Dubrovačku biskupiju na rang nadbiskupije i metropolijskoga sjedišta, s Kotorskom, Barskom i Ulcinjskom biskupijom kao sufraganskima, a papa Benedikt VIII. potvrdio je 1022. jurisdikciju dubrovačkoga nadbiskupa.
U XI. i XII. st. Dubrovnik je u najduljim intervalima priznavao bizantsko (1018–69; 1167–71; 1192–1205), u kraćim rasponima mletačko (1000–18; 1171–72) i normansko (1081–85; 1172–92) vrhovništvo, a u nekoliko navrata bio je i formalno samostalan, napose nakon 1069., kada je bio u tijesnoj vezi s Hrvatskim Kraljevstvom. Od toga doba izvori potvrđuju hrvatsku etničku pripadnost Dubrovčana.
Dubrovačka Republika bila je država vrlo jakog pomorstva i sačuvala je svoju neovisnost trgovinom s velikim silama, poput Osmanskog Carstva. Dubrovnik, teritorijalno malen kao država, morao je trgovati sa silama, davati im ustupke, ali je lukavom diplomacijom prikliješten između velikh sila uspio ostati slobodan do ranog 18. stoljeća. Temelj dubrovačkog bogatstva bila je posrednička trgovina i pomorstvo. Dubrovnik je nabavljao sirovine i rude na Balkanu i izvozio ih na Zapad. Luksuznu robu kupovao je na Zapadu i izvozio je po gradovima i mjestima bližeg i daljeg zaleđa.
Razdoblje, u kojem je Dubrovačka Republika doživjela svoj vrhunac, traje sve do 31. siječnja 1808., kad ju Napoleonove okupacijske snage službeno ukidaju.
Nadaleko poznata dubrovačka diplomacija, uvijek pod pritiskom i prijetnjama velikih okolnih sila kao Otomanskog Carstva, Venecije, pa prije toga Bizanta, Bugarske, Saracena i drugih, uspjela je nevjerojatnim umijećem postati uzorom diplomatskog djelovanja na Mediteranu i Europi. Kao takva ta diplomacija može postati primjer i uzor današnjoj hrvatskoj diplomaciji koja još uvijek se ne snalazi dobro na svjetskoj karti sudaranja velikih sila na ovim prostorima. Hrvati mogu i moraju mnogo toga naučiti i baštiniti iz svoje prebogate povijesti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
