Sastanak četničkog i partizanskog vodstva na najvišoj razini radi dogovora o zajedničkoj borbi dogodio se na današnji dan 1941. godine. Inicijativu za suradnju i zajedničku borbu s četnicima, najvećim koljačima II. svjetskog rata, dao je Josip Broz Tito. Neki Titovi prijedlozi i želje o bliskoj suradnji bili su takvi da su ih čak i četnici odbili!
Na današnji dan, 27. listopada 1941., na održan je sastanak četnika i partizana na najvišem nivou. Na tom sastanku četnici i partizani sklopili su sporazum o zajedničkoj borbi. Partizansku delegaciju zastupali su Josip Broz Tito, Mitar Bakić i Sreten Žujović, a četničku Draža Mihajlović, Dragiša Vasić, četnički potpukovnik Dragoslav Pavlović i kapetan Milorad Mitić.
Ova suradnja četnika i partizana bila je brižljivo skrivana od 1945. sve do današnjih dana. Ta suradnja je došla do ponovno punog izražaja za vrijeme Domovinskog rata gdje su pod istim stijegom jurišali na Hrvate zajedno petokraka i kokarda.
Zanimljivo da je Tito tražio posredničku ulogu Britanaca. On je tražio da razgovorima bude prisutan i britanski oficir za vezu Bill Hudson, ali je Mihajlović to odbio, pa je Hudson cijelo vrijeme sjedio u drugoj sobi.
Razgovori u Brajićima bili su pokušaj da se organizira zajednička partizansko-četnička komanda. Sklopljen je tek privremeni sporazum. Tito je podnio Mihajloviću pismene prijedloge u 12 točaka zajedničke borbe, od kojih četnički predstavnici nisu prihvatili: zajedničku oružanu borbu protiv neprijatelja, zajedničko opremanje i snabdijevanje partizanskih i četničkih jedinica, stvaranje zajedničke narodne vlasti na oslobođenom teritoriju kao ni dragovoljnu mobilizaciju. Po ostalim točkama sporazum je postignut.
Na sastanku je načelno dogovoreno održavanje statusa quo u međusobnim odnosima i sugerirano izbjegavanje sukoba, dok se partizanska strana obvezala ispuniti određene isporuke četničkoj strani (1.200 pušaka, municiju i izvjesna novčana sredstva).
Inače, u svim pregovorima (kojih je bilo više) između partizanskog i četničkog pokreta uvijek je sporno pitanje bilo organizacija vlasti na oslobođenom teritoriju.
Neposredno po sklapanju sporazuma, partizanski Vrhovni štab je četničkoj strani isporučio 500 pušaka i 24.000 puščanih metaka, a četničkoj komandi u Požegi 5.000 kg žita.
Ova sramotna suradnja četnika i partizana na najvišoj razini dugo je bila skrivana od javnosti, a i dan danas hrvatska javnost malo zna o tome. Nadamo se da će hrvatska historiografija otkriti javnosti sve detalje suradnje četnika i partizana u II. svjetskom ratu, zbog istine, demistifikacije događanja od 1941. do danas, a sve zbog boljeg razumijevanja današnjih događanja na bivšim jugoslavenskim prostorima.
Kasnije, nakon privremena diferencijacije 1942. i 1943., ponovno Tito zove 1944 četnike u partizane i amnestira ih. Veliki broj četnika samo zamjenjuje kokardu s petokrakom, te postaju najveći “anitfašisti” u novim preobučenim partizanskim odorama.
Četništvo, taj najveći zločinački pokret na ovim prostorima i šire, je danas rehabiltirano u Srbiji, na sramotu srpskog naroda i na žalost tisuća žrtava koje su četnici poklali od Gorskog Kotara do Drine pa sve do Kosova i Makedonije.
I četnički i partizanski pokret danas se u Srbiji percipiraju kao “antifašistički”, premda se radi o zločinačkim pokretima koji su za sobom ostavili stotine tisuća nevinih žrtava.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
