Veliki bosanski ustanak je ustanak bosanskih feudalaca (ajana, aga i begova) na čelu s Huseinom-kapetanom Gradaščevićem (Zmaj od Bosne) protiv reformi u Osmanskom Carstvu koje je provodio sultan Mahmud II.
Reforme su obuhvaćale ukidanje janjičara, odnosno dokidanje oduzimanja i otimanja kršćanske djece koja se islamiziraju i odgajaju za janjičare, ukidanje Ajanluka i uvođenje redovne vojske (nizam) kontrolirane iz Istanbula. To je za muslimane iz Ajanluka značilo da ostaju bez specijalnog statusa, privilegija i poticaja iz Istanbula koje su dobivali za čuvanje granice te uvođenje poreza i za njih.
Bio je to veliki ustanak vladajućih bosanskih muslimana za autonomiju Bosne na čelu s Husein-kapetanom Gradaščevićem. Te iste godine bosanska vojska, predvođena Gradaščevićem, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno ponižava tjerajući ga da skine novu “reformsku” odjeću i obuče tradicionalnu nošnju.
Bosanska vojska zatim s više od 25.000 vojnika nanosi značajan poraz Velikom veziru na Kosovu, a 12. rujna 1831. godine u Sarajevu i službeno proglašava autonomiju Bosne. To je praktično značilo veliki pokušaj udaljavanja od Istanbula, iako je diplomatski poručeno sultanu da će on i dalje biti smatran vrhovnim vladarom Bosne.
Sultan potom uspijeva unijeti razdor među muslimane Bosne pridobivši na svoju stranu hercegovačke ugledne muslimanske vođe Ali-agu Rizvanbegovića i Smail-agu Čengića. Šalje veliki vojni kontingent s više od 30.000 vojnika na Sarajevo, pa bosanska vojska doživljava veliki poraz u svibnju 1832. godine. Husein-kapetan Gradaščević se tada povlači i bježi u Austriju, jer je Austrija i bila ta koja je podržavala i poticala ovakve pokrete protiv Istanbula u svim zemljama pod turskom vlašću. U tome je imala veliki politički interes jer su se na ovim područjima prelamali utjecaji nekoliko velikih država, ponajprije Austrije, Rusije i Turske.
Pokret za autonomiju biva definitivno ugušen tek 1850. godine od Omer-paše Latasa, dok prije toga 1836. godine nekoliko kapetana iz okoline Bihaća diže ustanak kojeg krvavo guše vojne trupe iz Anatolije.
1875. dolazi do novog ustanka, ovog puta ‘kršćanske raje’, prvo među Hrvatima Hercegovine, a koji je potpuno promijenio prilike u ovom dijelu Europe (južna Srbija, Bosna, Hercegovina, Bugarska), te bio uvod u aneksiju Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske. Time se počelo rješavati tzv. ‘istočno pitanje’ koje je nakon dva balkanska rata, dva svjetska rata, i ratova krajem 90-ih u Hrvatskoj, BiH i Kosovu ostalo i danas još uvijek – neriješeno.
