Najveću važnost tijekom povijesti Rusija je pokazivala na pravac svoje ekspanzije put Sredozemnoga mora. Strateški, u to vrijeme, to je bilo prometno najvažnije more, zato jer taj put vodi do Carigrada, stoljetnoga cilja i težnje ruskoga naroda.
I ne samo ruskog naroda, nego svih pravoslavnih kršćana istočne Europe i male Azije kao kolijevke kršćanstva. Taj grad su u 15. stoljeću osvojili imperijalni muslimani Turci, nakon što je preko 1000 godina sjajio kao kolijevka antičke i kršćanske kulture. Pretvorili su ga u središte svoje islamske države, a najveću i stožernu crkvu svih kršćana Istoka, Svetu Sofiju u džamiju Aja Sofija.
Kad se Rusija 30. ožujka 1853. po tko zna koji puta dograbila s onemoćalom Turskom udruženi saveznici: Velika Britanija, Francuska i Pijemont navijestili su joj rat. Za cilj vojnih operacija izabrana je ruska pomorska baza Sevastopolj na Krimu. Nitko zapravo nije znao zašto: vjerojatno zato da bi se kod te moćne tvrđave nanio vojni udarac ruskom ponosu. Sredinom 19. stoljeća golemo tursko carstvo, iznutra oslabjelo nezadovoljstvom porobljenih naroda, a izvana ugroženo apetitima velikih sila, postalo je „bolesnik na Bosporu“.
Tadašnje europske sile Pruska i Austro-Ugarska držale su se po strani, iako je Rusija očekivala da će stati na njenu stranu.
Rusija je htjela da se cijela jugoistočna Europa, kao i Carigrad, te mala Azija vrate iz ruku muslimana u kršćanske (ruske) ruke. To se protivilo interesima tadašnjih svjetskih velesila Francuske i Engleske koje su stale na stranu Turske u ratovima protiv Rusije.
Naposljetku je Sevastopolj pao pa je sklopljen Pariški mir kojim je Rusija zaustavljena u svom pohodu prema jugu. Poslije svih strahota i stotina tisuća poginulih vojnika i vojničkih tegoba Krimski je rat imao samo jednoga pravog junaka, i to ženu. Bila je to smiona Engleskinja Florence Nightingale koja se besprimjernom hrabrošću borila protiv smrtonosnih bolesti i organizirala bolničku službu u najtežim ratnim uvjetima.
Ruski ekspanzionizam – četiri glavna smjera za svjetsko rusko carstvo
Jedina od svih slavenskih država, Rusija je imala prave imperijalističke i ekspanzionističke težnje u prethodnim stoljećima. Za to postoji više razloga, od ideje Rusije kao legitimne nasljednice slavnog Bizantskog carstva, do nekih drugih povijesnih, etničkih i misaonih razloga. Posljedica ideje svjetskoga carstva jest, da se Rusija vazda nastojala širiti u nekom smjeru.
Ona je uvijek težila širiti se s kopna na more i to poglavito na topla i prometna mora. To je posljedica centralnog kontinentalnog položaja Rusije. Za to se smjer ruske ekspanzije dade svesti na nekoliko pravaca u kojima se ona oduvijek kreće: 1. na Sredozemno more; 2. na Perzijski zaljev; 3. na Indijski ocean; 4. na Tihi ocean.
Najveću važnost u vrijeme Krimskog rata Rusija je polagala na pravac svoje ekspanzije put Sredozemnoga mora. Za to je Rusija vodila brojne ratova protiv muslimanskih Turaka, jer tek preko turskoga teritorija mogla je Rusija doći do Egejskog mora i Carigrada. Prvi se rusko-turski rat vodio godine 1768.—74., drugi 1787.—92., treći 1806.—1812., četvrti 1827.—29., peti 1853.—56., (tzv. Krimski rat), šesti 1877.—78., no svi ti gore opisani ratovi Rusiju nisu doveli do željenoga cilja – Carigrada.
Posljedice toga, ponajprije zbog licemjerne politike Engleske i Francuske, Europa osjeća i danas kada je zbog svog položaja Turska došla u poziciju da ucjenjuje i prijeti Europi u „spontanom“ izbjegličkom valu koji je uz ekonomske i političke probleme, eskalirao i terorističkim napadima koji se teško mogu staviti pod nadzor.
Ključna točka za kontrolu prelaska iz Azije u Europu ostala je tako izvan ruskih (i europskih) ruku, te izvan one kulture koja je izgradila i podigla na rijetko viđen sjaj.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
