Fra Babić Toma, hrvatski vjerski pisac i jezikoslovac rođen je u Velimu kraj Skradina, a umro u Šibeniku 31. VII. 1750. Franjevac, pripadao provinciji Bosne Srebrene.
Djelovao je kao župnik u srednjoj Dalmaciji, gvardijan na Visovcu i u Kninu; generalni vikar skradinskog biskupa, član upravnog vijeća Bosne Srebrene.
Napisao štokavski gramatički udžbenik: Prima grammaticae institutio (Venecija, 1712, 1745). Vrlo je popularno njegovo djelo Cvit razlika mirisa duhovnoga (Venecija, 1726), koje sadrži katekizam, molitve i duhovne pjesme. U narodu je prozvano “Babuša” i do kraja XIX. stoljeća doživjelo čak 7 izdanja.
Osobito su velik utjecaj imale pjesme pa su mnoge od njih s vremenom prihvaćene u puku kao narodne pjesme.
Za vrijeme velike gladi 1733., založio je crkveno srebro u Zadru kako bi kupio brašna i žita i dijelio hrvatskoj sirotinji. Vjernici su se obraćali za pomoć franjevcima u Visovcu na Krki i to, kako kaže fra Patar Bačić, »ne samo ubogi, doli i drugi, koji su imali novca, ali nisu mogli nigdje žita da kupe«. Tada franjevci založe crkveno srebro u Zadru i kupe žita te ga podijele vjernicima, a na Uskrs »navali malo i veliko vapijući pomoć. Fra Toma odveze na jednu i drugu stranu (jezera) pun brod kruha i brašna i svima doteče, jer kako su ubogi blagoslivali, tako je i Bog blagoslivao da je doteklo i nami i njima«.
U nekrologu o njemu piše: „redovnik uzornog života, vrijedan svake pohvale zbog bezbrojnih dobročinstava učinjenih samostanu.“
