Drama “4.48 Psihoza” redatelja Božidara Violića, kojom je Zagrebačko kazalište mladih (ZKM) u nedjelju navečer otvorilo svoju novu sezonu, očajnička je potraga za smislom u svijetu lišenom putokaza.
Ta potraga ne završava pronalaskom traženoga – posljednji i najkontroverzniji tekst britanske dramatičarke Sarah Kane njezino je samoubilačko pismo: Kane se ubila netom po dovršetku teksta, koji je prvi put postavljen nakon njezine smrti.
Samoubojstvo vješanjem na kraju je njezine drame, a brojne promjene raspoloženja, propitivanja i samomučenja u tom eksplicitnom iskazu izmučene duše i iskrena uma od početka do kraja nosi glumica Jadranka Đokić.
Radnja se odvija u bolnici, gdje je psihotična protagonistkinja smještena nakon neuspjelog pokušaja samoubojstva tabletama i s dijagnozom patološke tuge. Scenografsko rješenje Nine Bačun – bijela bolnička soba romboidnog tlocrta otvorenog prema publici, visokih zidova, s jedinim prozorom smještenim visoko gore i opremljena samo jednim krevetom i stolicom – odlično odražava tjeskobnu atmosferu protagonističina uma.
Kao sporedni likovi tu su još i Damir Šaban i Zoran Čubrilo u ulogama dvojice psihijatara koji epizodno ulaze i izlaze iz njezina izoliranog svijeta – oni predstavljaju općeprihvaćenu “normalnost” zdravih, nasuprot njezine “bolesnosti”.
Tematska je okosnica razlomljena na izrazito intimne ispovijedi kojima autorica grčevito nastoji izraziti vlastito bolno stanje. Scene se smjenjuju kao što se smjenjuju dan i noć, a u tome naizmjeničnom suprotstavljanju normalnog-vanjskog i bolesnog-unutarnjeg postaje jasno da su granice između to dvoje prilično mutne.
Početna tema teksta je razočaranje u ljubavi, no autoričini razlozi nadilaze puku nesretnu ljubav, šireći se do najširih granica neizdržljivosti na svim razinama života: moralnim, političkim, vjerskim. Komad se bavi psihozom izgubljenog i nezaštićenog ljudskog stvora u tom i takvom svijetu u kojemu je osnovna emocija razočaranje nemogućnošću ispunjenja očekivanja.
Psihoza je to koja se javlja uvijek u isto vrijeme, 4.48 sati ujutro, kada se Kane budi. Svakoga dana, tik pred jutro, to je njezin trenutak lucidnosti, a tužni je paradoks u tome da je to vrijeme koje ostalima djeluje kao trenutak u kojemu je psihoza potpuna.
Jezični je izraz ogoljen, replike su kratke i brze, nakon čega slijede trenuci tišine kao svojevrsni katalizatori tjeskobe. Kroz tu izmjenu monologa, dijaloga (bez likova) i stihova, Kane se ne bavi rasvjetljavanjem depresije kao takve, već samo nastoji pružiti subjektivan prikaz te bolesti kroz jedan konkretan slučaj.
Njezin duhoviti cinizam i neuroze deprimiranog uma samo su put do prihvaćanja samoubojstva kao izlaza koji joj daje nadmoć u osjećaju uspostave kontrole nad tijekom svojeg života. U tom moru nesretnosti, autorica/protagonistica uviđa kako nema izlaza iz tog “hladnog crnog jezera njezina bića” te da “nema lijeka koji životu može podati smisao”.
Publika, u kojoj je sjedila i ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, velikim je aplauzom i ovacijama pozdravila glumce i autorski tim.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
