4. siječnja 1939. vlč. Petar Jurendić – četnički pokolji u Bosni u svakom ratu imali su obilježje genocida i za cilj Veliku Srbiju

Pogled na Mrkonjićgrad, foto: lekamg, commons.wikimedia.org

Potpuno su istovjetna ubijanja Hrvata i muslimana u BiH od 1992.-1995. i na istom području u NDH od 1941.-1945. godine. Prva meta četničkih i partizanskih ubijanja bile su žena, djeca i starci, a na osobit način vjerski poglavari etničkih zajednica Hrvata i muslimana koje su četnici namjeravali istrijebiti iz Bosne zbog stvaranja Velike Srbije, kako su instrukcije još 1941. dali Stevan Moljević i Draža Mihailović.

 

Na današnji dan 4. siječnja 1939. rođen je Petar Jurendić, župnik u Mrkonjić Gradu. On je teško fizički i psihički zlostavljan u ljeto 1992. od lokalnih srpskih paravlasti pa je od posljedica podnesene torture preminuo 2. studenoga 1992. godine.

 

Četnici ubijaju katoličke svećenike i Hrvate u Bosni u svakom ratu

Te 1992. godine četnici su i zapalili katoličku crkvu svetog Filipa i Jakova u Mrkonjić gradu, nakon čega je ubijen župnik Jurendić.

Župna kuća građena je više puta: prva je izgorjela 1883., pa je podignuta nova, a najnovija je građena 1977. – 1979. U posljednjem ratu opljačkana je i devastirana.

Četnici su u Mrkonjić gradu 1992. porušili i Krzlar-aginu džamiju. Njihov cilj je bio stvaranje etnički čistog područja bez Hrvata i muslimana, baš kako im je instrukcije dao još 1941. godine general Dragoljub Mihailović-Draža.

Zbog toga su zločini nad Hrvatima i Muslimanima na tom području Banjolučke biskupije konstanta, kako u NDH od 1941.-1945., tako i u Domovinskom ratu koji su Hrvati vodili za svoj opstanak i u Hrvatskoj i u BiH od 1991.-1995. godine

Četnička ubijanja svećenika u Bosni, osobito na području Banjolučke biskupije su konstanta koja traje. Bestijalna mučenja i progoni svećenika i svih Hrvata na tom području u vrijeme NDH tek danas pomalo i stidljivo izlaze na vidjelo. Tako je danas poznato da su srpski ustanici (četnici i komunisti) za vrijeme ustanka u Srbu ispekli na ražnju pred očima majke župnika Jurja Gospodnetića u Grahovu, ubili župnika Nestora i sve žene, djecu i ljude u vlaku koji se vraćao sa hodočašća u Kninu za Drvar, živog zapalili svećenika Krešimira Barišića u Krnjeuši kod Bosanskog Petrovca.

Prilikom ustanka u Srbu i Drvaru 1941. počinjeni su brojni zvjerski zločini nad Hrvatima (i Bošnjacima), a potoci krvi tekli su od Bosanskog Petrovca do Kulen Vakufa, područja gdje je počinjen genocid nad Hrvatima u NDH.

Ista stvar se ponovila na istovjetan način i 1992. godine.

 

Četnici i partizani ubili brojne svećenike u NDH, ali i nakon završetka rata

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata te poslije rata banjolučka biskupija je katastrofalno stradala. Na tome području nezaštićeno stanovništvo prolazi svoju Golgotu, trpeći neizrecivu patnju, razaranje i krvoproliće. U tom genocidu nad Hrvatima čak 13 Župa je nestalo kao posljedica četničkih zločina (Novi Martinac, Rakovac, Devetina, Gumjera, Stara Dubrava, Šibovska, Kunova, Krnjeuša, Bosanski Petrovac, Bosansko Grahovo, Miljevac, Bosanski Novi i Bosanska Kostajnica), još desetak župa se jako smanjilo (npr. Glamoč, Bosanski Aleksandrovac, Nova Topola, Mahovljani, Bosanska Dubica…), a sve ostale su teško stradale. Uz velik, nikad utvrđen broj stradalih vjernika stradanja tisuća vjernika, biskupija je pretrpjela teške rane i gubitkom svećenika.

Tijekom rata i nakon rata četnici i partizani ubili su brojne svećenike: fra Viktor Baltić, Branko Bandić, Krešimir Barišić, msgr. dr. Nikola Bilogrivić, Josip Böckmann, Zvonimir Brekalo, fra Danijel Briševac, fra Miroslav Buzuk, fra Alojzije Čondić, fra Domagoj Čubelić, Josip Čurčić, Ante Dujlović, Juraj Gospodnetić, fra Bono Grebenarević, fra Ognjen Idžotić, fra Marijan Jakovljević, fra Ljudevit Jošić, Josip Kaurinović, Jerko Marijan, fra Ignacije Mamić, fra Borivoj Mioč, fra Vitomir Mišić, Maks Nestor, Petar Peroš, fra Tomislav Petrušić, fra Jaroslav Szitan, fra Alojzije Šandrk, Božo Šimleša, fra Celestin Teklić, fra Luka Tešić, fra Paskval Velić i fra Paško Vidović.

Među tim ubijenim svećenicima ima pravih kršćanskih mučenika s oznakama svetosti, za koje se Hrvati nadaju da će dobiti svoje mjesto kao mučenici među blaženicima i svecima Katoličke crkve.

> Ustanak u Srbu 1941. ima obilježja genocida

> Tragedija banjolučke nadbiskupije i njenih Hrvata katolika

Četnički pogrom Hrvata u Bosni u Domovinskom ratu

Prije rata na području banjolučke biskupije živjelo je oko 140.000 katolika. U vrijeme rata u Bosni i Hercegovini 1992. do 1995. na području banjolučke biskupije nije bilo većih ratnih okršaja osim na području nekoliko župa. To se odnosi na župe u kotorvaroškoj, jajačkoj i bihaćkoj općini.

Nakon brojnih zločina nad Hrvatima na ovom velikom području Banjolučke biskupije, u kojoj je samo u manjem dijelu bilo ratnih sukoba, a vlast su držali u rukama Srbi, došlo je do strašnih zločina četnika nad Hrvatima i Bošnjacima.

O onome što se u ovom dijelu Bosne i Hercegovine događalo, svjetski mediji su većinom šutjeli. Novinarima koji bi došli u ovo područje, ovdašnji događaji, ako se izuzme otkriće koncentracijskih logora Keraterm, Omarska i Trnopolje, nisu bili dovoljno medijski zanimljivi, nisu bili dovoljno krvavi. Od njih se očekivalo da svojoj publici ponude mnogo strašnije scene, premda je i u ovom prostoru bilo zlostavljanja i ubojstava stotina nedužnih civila. U konačnici, rezultat nije ništa manje tragičan od drugih destinacija u Bosni i Hercegovini.

U banjalučkom kraju danas definitivno, u velikom postotku, nedostaju dva naroda – Hrvati i Bošnjaci.

Potpuno je uništen i izbrisan najveći dio hrvatskog naroda.

Hrvatima nije bilo života u Banja Luci, Prijedoru i drugim gradovima pod vlašću Srba. Tamo je načinjen pravi pogrom i genocid nad Hrvatima, iako je Banja Luka bila u sličnoj poziciji u ratu kao Zagreb, Rijeka ili Split – nije bilo ratnih djelovanja oko ili u njemu. Dok je u hrvatskim gradovima (osobito izvan ratnih djelovanja) srpsko stanovništvo uglavnom živjelo normalnim životom kao i Hrvati, u Republici Srpskoj je situacija bila obrnuta: Hrvati su ubijani, proganjani, maltretirani dok nisu gotovo svi morali napustiti Banja Luku i Prijedor, te sela u kojima su živjeli.

Uz ubijanja Hrvata, razliku čini i ovo: u Zagrebu, Splitu ili Rijeci nije ni pretučen nijedan pravoslavni svećenik, a kamoli ubijen. Niti jedna pravoslavna kapela ili crkva nije srušena ili zapaljena. No, čak petorica svećenika banjolučke biskupije (Ivan Grgić, Petar Jurendić, Marko Šalić, Filip Lukenda i fra Alojzije Atlija) i jedna časna sestra (Cecilija Grgić) ubijeni su odnosno umrli nakon teških zlostavljanja, a svećenici Ratko Grgić i mr. Tomislav Matanović odvedeni su iz svojih župnih stanova, prvi u lipnju 1992., a drugi u kolovozu 1995., od kada im se gubi svaki trag.

Više svećenika je preživjelo logore, teško fizičko maltretiranje, atentate i sl.

Biskup Komarica je bio nekoliko puta maltretiran, sedam i pol mjeseci zatočen u svom domu.

Danas je to područje postalo gotovo etnički čisto – baš kako je zamislio četnički ideolog Stevan Moljević i general Draža Mihailović.

Sve što su četnici počeli 1941. u NDH, završili su 1995. u genocidnoj tvorevini Republici Srpskoj.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr