4. siječnja 1939. rođen mučenik Petar Jurendić – tragedija banjolučke nadbiskupije i njenih Hrvata katolika

Foto: Katolička tiskovna agencija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Na današnji dan 4. siječnja 1939. rođen je Petar Jurendić, župnik u Mrkonjić Gradu. On teško je fizički i psihički zlostavljan u ljeto 1992. od lokalnih srpskih paravlasti pa je od posljedica podnesene torture preminuo 2. studenog 1992.

Pripadnici srpske vojske su u gradu 1992. porušili Krzlar-aginu džamiju i zapalili katoličku crkvu.

U mjestu Oborci kod Donjeg Vakufa je 13. rujna 1995. strijeljano 24 Bošnjaka i 4 Hrvata iz Mrkonjić grada koji su bili zarobljenici srpskih snaga na radnim obavezama. Iako nije dokazano tko je neposredni izvršitelj, poznato je da se zločin dogodio u zoni djelovanja 1. krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske.

Župa Mrkonjić grad pripada stradalničkoj i mučeničkoj banjolučkoj biskupiji.

Banjolučka biskupija – tragedija mučeničke biskupije Hrvata katolika

Prije rata na području banjolučke biskupije živjelo je oko 120.000 katolika. U vrijeme rata u Bosni i Hercegovini 1992. do 1995. na području banjolučke biskupije nije bilo većih ratnih okršaja osim na području nekoliko župa. To se odnosi na župe u kotorvaroškoj, jajačkoj i bihaćkoj općini.

U gradovima Banja Luci i Prijedoru nije bilo rata, ali to nije spriječilo velike zločine Srba nad Hrvatima.
Stradanja, iseljavanje i drastično opadanje broja katolika povjesničar Gavranović, poput drugih povjesničara (Smičiklas, Mandić, Klaić i dr.) objašnjava tako “da je u Krajini prije turske invazije stanovništvo bilo hrvatsko i katoličko… Prije turske invazije nije bilo u njoj pravoslavnog elementa. Da ga je bilo, spominjala bi se koja crkva ili manastir. Dr. Ćiro Truhelka piše da i u prvim desetljećima osmanlijske invazije u Bosni između Drine, Neretve i Save nema ni traga bilo kojoj crkvi istočnog obreda, niti se u ispravama spominje koji kaluđer, pop ili vladika” Slično tvrdi akademik dr. Vaso Čubrilović: “Ratna su pustošenja kroz dva-tri vijeka imala veliki utjecaj na etnički i društveni sastav Krajine. Staro hrvatsko, čakavsko stanovništvo između Vrbasa i Kupe gotovo je potpuno iščezlo u ratnim godinama XV. i XVI. v. i na puste se zemlje naseljavaju koncem XV. i XVI. v. Srbi iz Stare Raške, Hercegovine, Crne Gore i istočne Bosne, te muslimani iz cijelog Bosanskog pašaluka.”

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata te poslije rata banjolučka biskupija je katastrofalno stradala. Na tome području nezaštićeno stanovništvo prolazi svoju Golgotu, trpeći neizrecivu patnju, razaranje i krvoproliće. Trećina svih župa, njih 13 posve je ugaslo (Novi Martinac, Rakovac, Devetina, Gumjera, Stara Dubrava, Šibovska, Kunova, Krnjeuša, Bosanski Petrovac, Bosansko Grahovo, Miljevac, Bosanski Novi i Bosanska Kostajnica), još desetak župa se jako smanjilo (npr. Glamoč, Bosanski Aleksandrovac, Nova Topola, Mahovljani, Bosanska Dubica…), a sve ostale su teško stradale. Uz velik, nikad utvrđen broj stradalih vjernika stradanja tisuća vjernika, biskupija je pretrpjela teške rane i gubitkom svećenika. Tijekom rata i nakon rata ubijeni su brojni svećenici: fra Viktor Baltić, Branko Bandić, Krešimir Barišić, msgr. dr. Nikola Bilogrivić, Josip Böckmann, Zvonimir Brekalo, fra Danijel Briševac, fra Miroslav Buzuk, fra Alojzije Čondić, fra Domagoj Čubelić, Josip Čurčić, Ante Dujlović, Juraj Gospodnetić, fra Bono Grebenarević, fra Ognjen Idžotić, fra Marijan Jakovljević, fra Ljudevit Jošić, Josip Kaurinović, Jerko Marijan, fra Ignacije Mamić, fra Borivoj Mioč, fra Vitomir Mišić, Maks Nestor, Petar Peroš, fra Tomislav Petrušić, fra Jaroslav Szitan, fra Alojzije Šandrk, Božo Šimleša, fra Celestin Teklić, fra Luka Tešić, fra Paskval Velić i fra Paško Vidović.

Među tim ubijenim svećenicima ima pravih kršćanskih mučenika s oznakama svetosti.

U Domovinskom ratu, unatoč činjenici da katolici nisu ni za koga predstavljali opasnost, već u listopadu 1991. počinju sustavni progoni. Srpska demokratska stranka proglasila je mobilizaciju u vrijeme kada je JNA već uvelike napadala i razarala Hrvatsku. Biskup Franjo Komarica i svećenici zauzeli su odlučan stav da se ne uzima oružje, jer oružjem se ništa ne rješava. Naime, situacija je bila takva da bi oružani ustanak nije imao nikakve šanse pošto su se Banja Luka i Prijedor, u kojoj su Hrvati bili manjina, nalazili desetke kilometara od prvih teritorija koje je držao HVO.

Neodazivanje na mobilizaciju bio je izgovor onima, koji su na silu prigrabili vlast, da počnu sustavni progon katolika, odnosno da naprave srpsku državu u kojoj neće biti mjesta za nesrbe. Počinje otpuštanje s posla, istjerivanje iz stanova i kuća, ubijanje civila, odvođenje svećenika i vjernika u logore, ubijanje svećenika i civila, neizdržive radne obveze.

Kako je vrijeme odmicalo, brutalnost aktualnih paravlasti bivala je sve jača.

Hrvatima nije bilo života u Banja Luci, Prijedoru i drugim gradovima pod vlašću Srba. Tamo je načinjen pravi pogrom i genocid nad Hrvatima, iako je Banja Luka bila u sličnoj poziciji u ratu kao Zagreb, Rijeka ili Split – nije bilo ratnih djelovanja oko ili u njemu. Dok je u hrvatskim gradovima (osobito izvan ratnih djelovanja) srpsko stanovništvo uglavnom živjelo normalnim životom kao i Hrvati, u Republici Srpskoj je situacija bila obrnuta: Hrvati su ubijani, proganjani, maltretirano dok nisu gotovo svi morali napustiti Banja Luku i Prijedor, te sela u kojima su živjeli.

Uz ubijanja Hrvata, razliku čini i ovo: u Zagrebu, Splitu ili Rijeci nije ni pretučen nijedan pravoslavni svećenik, a kamoli ubijen. Niti jedna pravoslavna kapela ili crkva nije srušena ili zapaljena.No, čak petorica svećenika banjolučke biskupije (Ivan Grgić, Petar Jurendić, Marko Šalić, Filip Lukenda i fra Alojzije Atlija) i jedna časna sestra (Cecilija Grgić) ubijeni su odnosno umrli nakon teških zlostavljanja, a svećenici Ratko Grgić i mr. Tomislav Matanović odvedeni su iz svojih župnih stanova, prvi u lipnju 1992., a drugi u kolovozu 1995., od kada im se gubi svaki trag.

Više svećenika je preživjelo logore, teško fizičko maltretiranje, atentate i sl.

Biskup Komarica je bio nekoliko puta maltretiran, sedam i pol mjeseci zatočen u svom domu.

Preko 400 katolika civila ubijeno je u svom zavičaju i u svojim domovima.

Najveći dio vjernika na području biskupije ostao je bez svoje imovine i protjeran, poglavito tijekom 1992. i 1993. godine. Na području banjolučke biskupije koje je pod kontrolom vlasti bosanskih Srba živjelo je 1991. oko 80.000 katolika, a sada tek 6500.

Ukupno je oštećeno ili uništeno 98 posto crkava i kapela. Također je uništeno oko 33 posto drugih crkvenih zgrada, samostana i župnih pastoralnih centara. Dio crkvene nepokretne i pokretno imovine nasilno je otet i još uvijek nije vraćen Biskupiji.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr