Haški sud je u 2008. bivšeg zapovjednika Armije BiH Rasima Delića, rođenog na današnji dan 1949. godine, osudio na minimalne tri godine zatvora za okrutno postupanje prema Srbima. To su počinili mudžahedini nad zatočenim vojnicima bosanskih Srba. Ali ga je isti sud oslobodio krivnje za ubojstvo 24 hrvatska civila i zarobljena vojnika koje su počinili isti mudžahedini. Zašto? Jer u vrijeme zločina general Delić još nije formalno potpisao da su mudžahedini dio Armije BiH, već tek dva mjeseca kasnije!
Usporedimo li oslobađajuće presude svim časnicima Armije BiH (i bosanskih Srba) za brojne zločine nad Hrvatima, sa nedavnih 111 godina zatvora šestorici Hrvata, pravno se dolazi do zaključka da nad Hrvatima nitko u BiH nije činio zločine. Što je, naravno, velika laž kada se pogleda ispražnjena i razorena Bosanska Posavina, prazna Banjalučka biskupija, te činjenica da od Mostara do Sarajeva nema sela u kojem Hrvati nisu stradali.
Prvostupanjski sud Međunarodnog kaznenog suda za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije (ICTY) presudio je da je Delić kriv jer nije poduzeo mjere da spriječi zločin okrutnog postupanja niti kazni počinitelje. Rasim Delić, rođen na današnji dan 1949. godine, proglašen je krivim za zločine počinjene u selu Livade i logoru Kamenica, u općini Zavidovići u srpnju i kolovozu 1995. gdje je 12 zarobljenih pripadnika vojske bosanskih Srba bilo mučeno, uključujući teško batinanje i elektrošokove koje su počinili mudžahedini. Zarobljenici su također bili prisiljavani da ljube odrubljene glave drugih zatočenika.
Sud je, međutim, presudio da Delić nije kriv za zločine nad Hrvatima počinjene u selima Maline i Bikoši kraj Travnika u srednjoj Bosni u lipnju 1993. godine. Tada su mudžahedini ubili 24 zarobljena hrvatska civila i vojnika.
Tužiteljstvo je tražilo da Delić odgovara i za stravične zločine nad Hrvatima koje su rujnu 1993. godine bošnjačke jedinice počinile u selima Uzdol i Grabovica, tokom operacije “Neretva 93”. U ovim selima bošnjačke jedinice su ubile 62 Hrvata – civila i ratna zarobljenika, ali sud nije prihvatio optužbu te do suđenja nije ni došlo!
Također, sud u Haagu je prije toga oslobodio Sefera Halilovića za ova i druga ubijanja Hrvata u selima uz Neretvu sjeverno od Mostara, premda je bio zapovjednik tih vojnih operacija. Sefer Halilović je tokom suđenja tvrdio da general Rasim Delić, iako je o svemu bio obavješten, ništa nije učinio da odgovorni za zločine u Uzdolu i Grabovici budu uhapšeni i osuđeni.
Za strijeljanje Hrvata iz gore navedenih travničkih sela već su u Haagu bili optuženi komandant Trećeg korpusa Armije BiH general Enver Hadžihasanović i komandant Sedme muslimanske brigade pukovnik Amir Kubura. Haag je obojicu oslobodio odgovornosti za ovaj zločin i to bizarnim priopćenjem: “Pretresno vijeće Haškog tribunala je zaključilo da tokom mjeseci koji su prethodili osnivanju odreda ’El mudžahedin’, strani mudžahedini, organizirani u logoru u Poljanicama, nisu službeno pripadali ni Trećem korpusu niti Sedmoj brigadi Armije BiH. Dakle, tužitelj nije dokazao da su se strani mudžahedini službeno priključili Armiji BiH i da su de jure bili podčinjeni optuženima Enveru Hadžihasanoviću i Amiru Kuburi”.
Iza ove formulacije krije se sljedeće: Hrvate iz Maline i Bikoše mudžahedini su pobili 8. lipnja 1993. godine, a u sastav Armije BiH – na osnovu naredbe koju je potpisao Rasim Delić – formalno su ušli 13. kolovoza iste godine! Do tada su vjerojatno bili u zrakopraznom prostoru i borili su se za sebe, a ne Armiju BiH. Naravno, to je laž jer bi nakon zločina i vojnih operacija mudžahedina bila uspostavljena bošnjačka civilna vlast u tim općinama i gradovima, a i zapovjedništvo Armije BiH koje je na terenu koordiniralo sve akcije protiv Hrvata, nadziralo je i mudžahedine.
Dapače, te mudžahedine osobno je posjetio i pohvalio Alija Izetebegović i niz drugih visokih bošnjačkih političkih i vojnih dužnosnika.
Što reći na ovu nepravdu koja tek danas, 2017. godine, dobiva jasne obrise o događanjima u Srednjoj Bosni, koja su sustavno bila više od 20 godina zlonamjerno i tendenciozno prikazivana sa jedinim žrtvama Bošnjacima, a agresorima Hrvatima. Tragična smrt generala Praljka pokrenula je uspavanu Hrvatsku da se pažljivije pozabavi slučajem i dođe do strašne istine: u Srednjoj Bosni najveće žrtve su Hrvati.
A u samoj BiH je podignuto pet puta više optužnica protiv Hrvata, nego što ih je podignuto zbog zločina nad Hrvatima od Srba i Bošnjaka. Tako način na koji su podignute optužnice protiv Hrvata u Bosanskoj Posavini je gotovo skandalozan ako znamo da je RS potpuno etnički očišćena od Hrvata, pa tako i onaj dio Bosanske Posavine gdje je živjelo preko 130.000 Hrvata. Počinjeno je na desetke monstruoznih zločina nad Hrvatima, a uglavnom nitko nije osuđen za to. A podizanjem optužnice protiv jedine općine koja nije etnički očiščena, Orašje, koja se u okruženju obranila od velikosrpske agresije želi se, budimo iskreni, krivotvoriti povijest.
Želi se agresora proglasiti žrtvom, a žrtvu agresorom.
Kako je rekao general HVO-a Mijo Jelić: Hrvati u BiH su 1992. bili žrtve velikosrpske agresije, a 1993. velikobošnjačke agresije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
