5. svibnja 1995. Njemački mediji pisali o Bljesku – Hrvati srušili lažni ‘mit o srpskom vojniku’ koji je Jugoslavija gradila u svijetu!

„Hrvatska je briljantnom pobjedom u zapadnoj Slavoniji učvrstila svoju međunarodnu poziciju i uništila velikosrpski mit o nepobjedivosti“, piše ugledni bonski dnevnik General Anzeiger na dan 5. svibnja 1995. godine.

Sjajna hrvatska pobjeda i sramotni bijeg cijelog 18. korpusa srpske vojske preko Save, nakon što su četiri godine sijali smrt u Zapadnoj Slavoniji u trokutu Pakrac-Novska-Nova Gradiška, bio je glavni motiv takvom pisanju njemačkog dnevnika.

Pažljivo građeni vojnički mit o srpskom vojniku i njegovoj nepobjedivosti uništen je kao balon od sapunice pred naletom Hrvatske vojske koja praktički od 1992. godine i oslobođenja Dubrovnika nanosi srpskoj vojsci goleme gubitke na svim bojištima.

Dok Nijemci vjerojatno nisu znali da je mit o nepobjedivosti srpske vojske građen na lažima i povijesnim krivotvorinama, upućeniji Hrvati su znali su da je taj mit pažljivo građen kao dio jugoslavenske i velikosrpske propagande u cilju porobljavanja i pokoravanja Hrvata.

Naime, paralelno s njim u Jugoslaviji je građen i mit o Hrvatima kao narodu nesklonom vojsci i ratničkoj hrabrosti.

To je u komunističkoj Jugoslaviji bio jedan od argumenata i objašnjenja zašto tako malo Hrvata ide u profesionalnu službu JNA i milicije. Naravno, pravi razlog je bio drugačije naravi: JNA i milicija Jugoslavije bile su mrske Hrvatima jer su bile gotovo potpuno velikosrpske s prvenstvenim ciljem „discipliniranja Hrvata i njihovog separatizma“. To se otvoreno pokazalo osobito 1991. godine kada su, umjesto poslušnosti Predsjedništvu SFRJ ili čak okretanja cijevi prema Beogradu i zločincu Slobodanu Miloševiću, izvršili frontalni napad na Vukovar i Hrvatsku s ciljem uništenja Hrvata.

Laži i mitovi o ‘nepobjedivom srbijanskom vojniku’ – u službi velikosrpstva!

Ove dvije vojne akcije Hrvatske vojske, Bljesak i Oluja, bili su najteži poraz u pažljivo građenoj mitomanskoj i lažiranoj vojnoj povijesti Srbije, punoj poraza i izgubljenih bitaka.

Spomenimo samo neke velike vojne poraze koje su Srbi doživjeli u svojoj povijesti: bitka na Marici 1371. godine kada su Srbi vođeni braćom Mrnjavčević, premda četiri puta brojniji, bili do nogu poraženi od Turaka i doslovce “kada je svanulo, Srbi su počeli masovni bijeg i pobjegli….” (monah Isaija, suvremenik), slično kao u Bljesku i Oluji. U toj bitci je, u srpskoj narodnoj pjesmi lažno opjevani junak Kraljević Marko, postao turski vazal i krenuo s Turcima na kršćansku Europu, te je u bitci na Kosovu sudjelovao na strani Turaka!

O porazu na Kosovu 1389. Srbi su ispjevali brojne mitove. Ondje se, uz Srbe, borila brojna albanska i hrvatska vojska, kao i druge europske kršćanske postrojbe koje su pokušale zaustaviti nadiruću militantnu islamsku silu.

Dug je niz poraza “nepobjedivog i ratničkog naroda”, kako su Srbi tepali sami sebi u obje Jugoslavije. Da sada ne nabrajamo poraze kod Niša, Smedereva i drugih gradova dok je Srbija stenjala 450 godina pod turskom čizmom kao vazalna država: sjetimo se velikog poraza od Bugara na Slivnici, blizu Sofije koju su Srbi htjeli osvojiti 1885. godine. Razbivši Srbe bugarska vojska već je bila gotovo nadomak Beograda koji je bio bez organizirane obrane. Srbe tada ponovno spašava međunarodna zajednica, kao i u Oluji, konkretno govoreći – Austro-Ugarska je zaprijetila da će ući u rat s Bugarskom zbog Srbije (Srbija i Austro-Ugarska su bile saveznice do ubojstva kraljevske obitelji Obrenovića 1903. godine kada je na čelo Srbije došla dinastija Karađorđevića sklona Rusiji, Francuskoj i Engleskoj na račun njemačkih i austro-ugarskih interesa.).

Balkanski ratovi bili su koalicijsko djelo naroda juga Europe protiv ‘bolesnika na Bosporu’, a srpski uspjesi i okupacija Kosova i Makedonije bili su praćeni neviđenim zločinima nad Albancima, ali i Makedoncima. Nad tim zločinima se zgražala civilizirana Europa jer se radilo o masakrima civila praćenim silovanjima i etničkim čišćenjem kakvi nisu viđeni u modernoj europskoj povijesti.

Nakon početnih uspješnih obrana, Srbi u I. svjetskom ratu doživljavaju niz težih poraza, a osobito kod Čevrtije, te austro-ugarske postrojbe ulaze u prazan i napušten Beograd. Srpska se vojska u bijegu i rasulu povlači na Krf, otok na Mediteranu, počinivši i pri tom povlačenju brojne zločine nad Albancima i Crnogorcima. Uglavnom, razbijena srpska vojska je pasivizirana i kasnije se aktivnije uključila u borbe tek probijanjem Solunskog fronta. Dok se u Jugoslaviji i srpskoj historiografiji učila nepotpuna informacija da je srbijanska vojska probila Solunski front, od Valone u Albaniji do Soluna u Grčkoj, prava je istina da su glavninu snaga na solunskom frontu činile francuske snage. One su činile čak 50 posto od 717.000 savezničkih vojnika na tom bojištu, od kojih je 70.000 Francuza poginulo. Pokrpana srbijanska vojska nakon poraza u Srbiji brojila je oko 120.000 vojnika i činila bitnu manjinu savezničkih snaga na solunskom frontu (16%  ukupnih vojnika).

Ali da je Srbija kapitalizirala, svojom sposobnom i prijetvornom diplomacijom, I. svjetski rat – to je istina. U II. svjetskom ratu Srbija i Beograd padaju bez borbe. Srbijanski vojnik je napustio Beograd i na početku II. svjetskog rata, kada su Nijemci bez borbe ušli u glavni grad.

Njemačka vojska je, dakle, u svega tri dana ušla u Beograd, premda je Hitler mislio da će borbe za grad trajati više sedmica, jer su laži o “herojskom srpskom vojniku” kružile Europom još od kraja 19. stoljeća i ratova s Turcima. Nijemci su predviđali napade pet svojih divizija na Beograd, strateški vrlo lagan grad za obranu na ušću Save u Dunav, ali srbijanska kraljevska vojska se nakon kratkog otpora kukavički razbježala.

Tako je poručnik Klingenberg prešao na beogradsku obalu nabujalog Dunava s jednim poručnikom i osmoricom vojnika, kao izvidnica tim divizijama, i naišao na – prazan i napušten grad iz kojeg je pobjegla “ratnička” srpska vojska. Također, Beograd je grad koji je možda pružio najslabiji otpor nacizmu u II. svjetskom ratu u cijeloj Europi! Štoviše, poznat je po tome da je bio prvi Judenfrei grad – grad u kojem su ubijeni i odvedeni u logore svi Židovi još 1942. godine.

Svi srpski mitovi imali su i imaju samo jedan cilj – osnažiti velikosrpske tendencije u vlastitom narodu i izvršiti psihološku stratešku pripremu u Srbiji i među Srbima u okolnim državama za planirane agresije.

Istu funkciju imao je pažljivo uzgajani mit o genocidnosti hrvatskog naroda, vješto umotan u floskulu fašizma, kao i mit o Hrvatima kao ne-vojničkom narodu. Povijesna je istina da je 1945. napravljen genocid nad Hrvatima, a već ranije, od 1941., četnici i partizani su počinili brojne masovne zločine. Godine 1991. ta namjera genocida je trebala biti u potpunosti realizirana.

Bljesak i Oluja – vojne katastrofe i porazi „nepobjedivog srpskog vojnika“

I konačno, niz sramotnih poraza srbijanske vojske u 20. stoljeću kulminirao je u Bljesku i Oluji.

Kada je Hrvatska vojska ojačala, te nanijela niz poraza Srbima od kraja 1991. do 1995. (Zapadna Slavonija, Dubrovnik, Miljevci, Gospić, Maslenica, Kupres, Dinara i dr.), u svibnju Bljeskom i u kolovozu Olujom 1995. godine – dotukla je srbijansku vojsku. Srbi su bili doslovno razbijeni i natjerani u bijeg kao da se radi o hajdučkoj skupini, a ne o organiziranoj vojsci. Njihova je vojska okupirala trećinu Hrvatske, godinama bombardirala hrvatske gradove i izvršila genocid nad hrvatskim narodom na okupiranim područjima, a sada je konačno bila potučena. Njihovo glavno uporište, Knin, napušten je gotovo bez borbe, u paničnom strahu, sasvim drugačijim načinom nego što su to pokazivale prijetnje koje su počele još prije 1990. godine, prije početka rata.

Nakon sramotnog bijega na traktorima preko Save za vrijeme Bljeska, uslijedio je onaj u Oluji kada se “hrabri srbijanski vojnik” natjecao tko će prije pobjeći i ostaviti svoj narod na cjedilu. To je bilo potpuno suprotno od onoga kako je postupao hrvatski vojnik, gotovo goloruk, u Vukovaru, Livnu, Petrinji, Sunji… strašne ratne 1991. godine.

I to je bitna razlika hrvatskog časnog vojnika i srbijanskog, lažima i mitovima opjevanog vojnika.

Da se međunarodna zajednica nije umiješala, kao i slučaju bugarsko-srbijanskog rata 1885. godine, Hrvatska vojska bi ušla u Banja Luku i oslobodila cijelu Bosnu i Hercegovinu.

No, i bez toga Bljesak i Oluja ostaju ne samo najveće vojne pobjede Hrvata, već i najteži poraz Srba u njihovoj povijesti. U svim drugim bitkama, oni su se ponovno vraćali uz pomoć svjetskih sila (Austro-Ugarska i Rusija u 19. stoljeću, Engleska, Francuska u I. svjetskom ratu, Turska u II. balkanskom ratu, Crvena Armija u II. svjetskom ratu) i zakulisnim diplomatsko-političkim igrama.

Pobjede hrvatske vojske pokazale su vrijednost i snagu onih koji brane svoju obitelj, svoj dom, svoje sugrađane, onih koji su ratovali za mir i slobodu.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija