7. svibnja 1945. Zdenko Zavadlav – šokantna ispovijest o partizanskim masakrima nad Hrvatima, Slovencima, Nijemcima…

Šokantna ispovjed Zdenka Zavadlova (2003 god.), kada je imao 79 godina; bivšeg zamjenika načelnika OZNE, za područje Maribora. On svjedoči o masovnim ubojstvima Hrvata 1945. u Sloveniji. Iako je javno priznao zločin, a nekoliko stotina žrtava tog zločina pronađeno u jamama, nikada protiv njega nije podignuta optužnica!

Do svibnja 1945. obnašao je dužnost pomoćnika prvog odsjeka OZNA-e za Štajersku. Od svibnja 1945. do kolovoza iste godine bio je referent u OZNA-i Maribora, a nakon toga do svibnja 1946. zamjenik šefa mariborske OZNA-e.

“U blizini jama mo­rali su se svući dogola. Među njima je bila i jedna izuzetno lijepa djevojka. Knojevci su ih po pet vodili do jame i strijeljali, a posebna grupa ih je poslije zakapala. I ta mlada dje­vojka je nestala u jami. Serijsko strijeljanje se nastavilo. Tada sam se prvi put u sebi za­pitao kamo smo to otišli s našim skojevstvom, partizanstvom i kakvo je to oslobođe­nje?! A onda opet konjak iz boce. Knojevci koji su ubijali bili su već poprilično pijani”.

Photo: wikimedia comomons

NAREĐENO NAM JE SA VRHA DA UBIJAMO

Tko je Zdenko Zavadlav – skojevac, partizan, obavještajac, IB-ovac. Zdenko Zavadlav rođen je 1924. u Šoštanju. Njegov otac i majka bili su emi­granti iz Italije (otac iz Gorizije, a majka iz Trsta). I otac mu je politički djelovao te bio član Komunističke partije. Zavadlav je kao mladić 1942. godine otišao u partizane, a prije toga su ga Talijani kao skojevca zatvarali u Goriziji, Trstu i Rimu. Odmah nakon dolaska u partizane ušao je u tzv. VOS (Slovenska sig­urnosno obavještajna služba, op.a.). Prvo je radio na otkrivanju petokolonaša, a po osnivanju OZNA-e u kolovozu 1944. postao je njen pripadnik. Do svibnja 1945. obnašao je dužnost pomoćnika prvog odsjeka OZNA-e za Štajersku. Od svibnja 1945. do kolovoza iste godine bio je referent u OZNA-i Maribora, a nakon toga do svibnja 1946. zamjenik šefa mariborske OZNA-e. Potom je imen­ovan zamjenikom načelnika OZNA-e za šire mariborsko područje. Zdenko Zavadlav, zamjenik načelnika OZNA-a za šire podru­čje Maribora u vrijeme kad je u tom dijelu Slovenije bilo izvršeno više masovnih ubojstava sudioni­ka Križnoga puta i Bleiburga, u svojoj ispovijesti otkriva da je i osobno organizirao masovne likvidacije kod Areha na Pohorju. S bivšim “oznašem” Zavadlavom obavljen je 2003. god., intervju u njegovu stanu u Bilećanskoj ulici u Ljubljani, a povod je bio tada najnovije otkriće stotina kostura u masovnoj grobnici kod Borla, za koje naš su­govornik tvrdi da pripadaju Hrvatima.

Što kao bivši pripadnik OZNA-e zna­te o novootkrivenom masovnom stratištu kod Borla?

Na tom su mjestu u svibnju 1945., na­kon što je rat već bio završio, poubijani Hr­vati koji su uspjeli pobjeći iz kolona Križnog puta, ali su poslije uhvaćeni i predani 3. ar­miji Jugoslavenske vojske.

VI, kao tadašnji zamjenik načelnika OZNA-e za šire područje Maribora, kamo pripada i Borl, niste bili uključeni u te li­kvidacije?

Mi iz slovenske OZNA-e i KNOJ-a ubijali smo slovenske domobrane, a kada bismo uhvatili Hrvate, predavali smo ih 3. armiji. Ta­da je baš u dvorcu Borl bilo zapovjedništvo 3. armije Jugoslavenske vojske, koja je ondje došla nakon oslobođenja. U rovovima oko dvorca ubijali su hrvatske domobrane, ustaše i civile – žene, djecu, starce… To su uglavnom bi­li ljudi koji su se probijali prema austrijskoj granici, a nisu bili uključeni u Križni put. On­dje je ubijeno nekoliko tisuća ljudi.

Uloga Sime Dubajića

No, i vas, odnosno slovensku OZNA-u i KNOJ tereti se za ubijanje ne samo Slo­venaca, nego i Hrvata, Nijemaca, Srba…?

Ne isključujem da je i toga bilo u tom po­slijeratnom košmaru. Ali vam moram odati jednu tajnu: imali smo dogovor da svatko ubija svoje. Mi Slovenci svoje, a Hrvati i Srbi svoje. Primje­rice, na Kočevskom rogu mi smo pobili svo­je slovenske domobrane, a Srbi predvođeni Simom Dubajićem pobili su veću grupu nedićevaca i ljotićevaca.

A tko je onda na Kočevskom rogu po­bio Hrvale?

Bila je to skupina na ćelu sa Simom Du­bajićem. inače, naša podjela za masovne egze­kucije izgledala je ovako: 1. armija pokrivala je područje Celja, 2. armija područje Gorenjske, 3. armija Bleiburg, a 4. armija Kočevski rog.

Imate li snage javno progovoriti o po­koljima koje ste kao tadašnji visoki du­žnosnik OZNA-e osobno organizirali i u njima sudjelovali?

Ja sam o tome već govorio, pa su me na­zivali i prijetili mi, a na mene je u moj stan pucano iz kalašnjikova i jedva sam preživio. No, kako god taj dio naše povijesti bio ružan, odlučio sam o tome govoriti. Star sam i nije me briga više za ono što bi mi se moglo do­goditi. Neka se istina zna.

Ubojice su pile konjak

Rat je već bio završen, kako ste mogli masovno ubijati ljude, i to bez suđenja?

Naredba je stigla s vrha, a zna se gdje je bio vrh. Rečeno nam je: “Neprijatelja ubijati bez suđenja jer revolucija još traje”!

Kakva revolucija?

Rekli su nam da je rat bio prva faza re­volucije, a ono poslije rata druga faza.

Jeste li se ikada zabrinuli zbog ono­ga što radite i koja vas je od masovnih egzekucija posebno potresla?

Da. Ona kod Areha na Pohorju. Po na­redbi mog pretpostavljenog, načelnika OZNA-a Vladimira Rafaela Majhena, morao sam osobno organizirati i nadzirati masovni pokolj ljudi. Pripadnici mariborskog KNOJ-a po danu su iskopali jame, a noću smo ljude iz mariborskog zatvora vezane žicom ukrca­li na kamione i krenuli prema Pohorju. Nije nam bilo svejedno, pa smo, kako bismo se ohrabrili, putem ispijali veće količine konja­ka. Kad smo stigli u šumu, blizu iskopanih jama, ljude smo iskrcali iz kamiona i poveli do stratišta, a budući da je među zarobljeni­cima bilo puno Nijemaca, knojevci su im za­povjedili da putem pjevaju “Deutschland, Deutschland iiber alles!” U blizini jama mo­rali su se svući dogola. Medu njima je bila i jedna izuzetno lijepa djevojka. Knojevci su ih po pet vodili do jame i strijeljali, a posebna grupa ih je poslije zakapala. I ta mlada dje­vojka je nestala u jami. Serijsko strijeljanje se nastavilo. Tada sam se prvi put u sebi za­pitao kamo smo to otišli s našim skojevstvom, partizanstvom i kakvo je to oslobođe­nje?! A onda opet konjak iz boce. Knojevci koji su ubijali bili su već poprilično pijani.

Vi osobno niste ubijali?

Ne. Rekao sam već da sam po svojoj funkci­ji u OZNA-i bio organizator i nadzornik svega

Okrutne partizanke na konjima

U mariborski logor, gdje ste stolova­li, slijevale su se kolone s tisućama zaro­bljenika. Jesu li tamo ostajali ili ste ih odmah izručivati 3. armiji?

Uglavnom su odmah odvođeni u kolona­ma u dva pravca: prema Macelju i prema Borlu, a putem su ubijani. Posebnu okru­tnost pokazala je grupa partizanki koje su u logor dojahale na konjima. Jedna od njih prepoznala je liječnika iz logora Jasenovac. Stavila ga je uza zid i mučila, pucajući mu oko glave. Potom ga je, zajedno s njegovom obitelji, odvela u koloni koja se kretala pre­ma Macelju u Hrvatskoj, gdje je također ve­liko grobište.

Gdje ste završili nakon 2. svjetskog rata?

U Beogradu, gdje sam radio kao klasični obavještajac, a pokrivao sam Italiju. Naši obavještajci slali bi mi otamo izvješća koja sam analizirao, a potom po primjerak pro­sljeđivao Rankoviću i Titu. Imali smo svog obavještajca i pri samoj Svetoj Stolici u Vati­kanu.

Kajanje i isprika

Što sada radite?

U mirovini sam i pišem knjige, a moji ra­tni drugovi koji su još živi i koji su zajedno sa mnom sudjelovali u svom tom zlu dolaze i govore: “Prestani, Zdeno, s tim!” Obećao sam da im neću objaviti imena, pa su se ma­lo smirili.

Peče li vas savjest i kajete li se na kraju svega?

Nitko normalan ne može biti ravno­dušan prema svemu tome, pa ni ja. Tješim se da je ratno ludilo bilo krivo za sve. Ljudski je reći istinu, pokajati se i ispričati za sva zlo­djela. Zato sam se i učlanio u slovensko Društvo za otkrivanje i obilježavanje maso­vnih grobišta. Otkrit ćemo sve prešućene grobove, obilježiti ih i tako odati dužno poštovanje svim tim nedužnim žrtvama.