Foto: snimka zaslona

Bilo je to nakon smrti Franje Tuđmana kada je politička oligarhija prenijela gotovo sve ovlasti na Vladu i parlament, spriječivši tako bilo kakve prepreke njihovom gotovo apsolutističkom vladanju stranaka, poznatijem pod imenom partitokracija. Osim toga, koalicija SDP-a i HSLS-a uskoro je ukinula i dvodomni Sabor koji je bio još jedna, kakva-takva, prepreka partitokraciji i stranačko-političkim trgovinama koje se i danas događaju pred našim očima, na sablazan svih građana.

Dana 9. studenog 2000. promijenjen je Ustav Republike Hrvatske čime je vladajuća „narančasta koalicija“ (tzv. reformirani nelustrirani komunisti SDP i Budišin HSLS) održala obećanje dano uoči parlamentarnih izbora 3. siječnja 2000. da će ukinuti polupredsjednički sustav i dvodomni Hrvatski Sabor.

Time je otvoren put svoj besramnosti političke trgovine koja od tada traje na hrvatskom političkom nebo, pa danas klub Milana Bandića ima 11 zastpunika što je čak 1100 posto više nego su dobili povjerenja glasovanjem.

Zanimljivo da se danas čuju glasovi koji bi još više suzili demokratski okvir i čak ukinuli izravno biranje predsjednika RH. A otpori nastojanjima promjena izbornog zakona i demokratizaciji zemlje, te smanjenju vladavine partitkokracija nadilaze i najcrne moguće prognoze koje građani nisu mogli niti zamisliti

Osim toga smanjenje broja zastupnika iz dijaspore, te strahovito povećanje broja zastupnika predstavnika nacionalnih manjina koje na hrvatski način nema baš niti jedna demokratska zemlja svijeta, dodatno je povećalo osjećaj da su građani zarobljenici stranaka i paritokratske vladavine predvođene dvjema najvećim strankama HDZ-om i SDP-om.

A sve je počelo slatkim obećanjima na današnji dan, a ta obećanja su se pretvorila u noćnu moru i katastrofu za hrvatski narod. Na valu detuđmanizacija zajahala nas je nelustrirana partitokracja predvođena njenim stupovima iz dvije najveće stranke.

Osim promjene Ustava, SDP je dolaskom na vlast uklonio i mnoge druge simboličke i stvarne oznake hrvatske državotvornosti kao državne blagdane, počasnu hrvatsku vojnu stražu pred parlamentom, Oltar domovine na Medvedgradu, Županijski dom Sabora, ime Hrvatskog državnog sabora i dr.

Također je uveo i diskutabilno „dvostruko pravo glasa“ za nacionalne manjine, nepoznato u suvremenim građanskim demokracijama Zapada.

Uvedene izmjene bile su sljedeće: promijenjeno je ime Sabora, i to iz dotadašnjeg “Hrvatski državni sabor” u novo “Hrvatski sabor”, koje se i danas koristi. Nadalje, uloga Županijskog doma smanjena je, a biti će i potpuno ukinuta već sljedeće godine.

Promjenama Ustava izmijenjene su i ovlasti predsjednika Republike Hrvatske. Dakako, sve je to učinjeno s ciljem da se dotadašnja velika uloga predsjednika, kakva je prakticirana u doba Franje Tuđmana, smanji na račun uloge premijera. Time je, na neki način, počela i detuđmanizacija Hrvatske koja je podrazumijevala brisanje uloge predsjednika Franje Tuđmana iz hrvatske povijesti uz javne pokušaje vlasti da promijeni pozitivnu percepciju koju je Franjo Tuđman imao u hrvatskom narodu.

Promjene Ustava parlament je prihvatio sa 106 glasova za, 35 protiv i jednim suzdržanim. Također je prihvatio, sa 108 glasova za i 34 suzdržana, odluku o proglašenju promjene Ustava, a prihvaćene ustavne izmjene stupile su na snagu odmah.

U Ustav je, uz lokalnu, prvi put uveden pojam područne, odnosno, regionalne samouprave. U odredbe o temeljnim vrednotama uvedene su i one o ravnopravnosti spolova.

Prema prihvaćenim promjenama, Sabor će morati raspisati referendum o važnijim pitanjima ako to potpisima zatraži 10 posto birača Hrvatske.

U Ustav je uvrštena i odredba o pozitivnoj diskriminaciji prema kojoj se za manjine zakonom može osim općeg biračkog prava osigurati i posebno biračko pravo. Novim odredbama o pravosuđu stvoreni su, pak, uvjeti za nastavak reformi u tom području.

Sve u svemu, pažljivo pripremljene promjene išle su u smjeru jačanja i centralizacije vlasti i to na prvenstveno na račun vladavine dvije stranke koje su jedine vladale Hrvatskom u ovih 28 godina – HDZ-a i SDP-a. Te dvije stranke snose daleko najveću odgovornost za ovakvo katastrofalno stanje u državi.

I naravno, njihovih trabanata iz manjih stranaka, koje ih vjerno služe za vlastitu korist i pozicije, prelazeći prema potrebama i ponudama iz jednog tabora u drugi.

Danas u 2018. došlo je vrijeme da hrvatski narod kaže odlučno – NE partitokraciji i Ne centralizaciji vlasti u strankama, te da se konačno počne proces istinske demokratizacije zemlje.

A prva i najvažnja točka je – referendum o promjeni izbornog zakona!

Izvor: narod.hr