U danima pred nama više nego ikada u godini pričat će se o – Eurosongu. Jedna je to od manifestacija koje se, reći će mnogi, ne prate. No, o njoj, manje ili više, svi sve znaju.
Informacije o Eurosongu, uz stalna medijska podsjećanja, teško je izbjeći. Posebice kad su u pitanju kladionice koje predviđaju pobjednike. ‘Izbacuju’ se statistički podaci nalik onima u anketama predizbornih kampanja.
No, tko će u konačnici pobijediti, na kraju ipak odlučuje – publika.
Je li zaista tako?
Politička pozadina Eurosonga
Izbor za pjesmu Eurovizije davnih je dana započeo kao glazbena manifestacija. No, vremenom su se s te blještave pozornice počele (i nastavile) slati raznovrsne poruke. Najglasnije su, dakako, one političke.
Svima koji još vjeruju u slučajnosti pobjednika Eurosonga dovoljno je dati nekoliko jasnih asocijacija. One su poslužile kao klasičan primjer sustava političkih ‘nagrada i kazni’.
Upravo je nevjerojatno koliko se, od prvotnih glazbenih zamisli, pa sve do danas, Eurosong nametnuo kao jasan politički instrument za podilaženje i(li) obračun sa susjednim zemljama u odnosu na predstavnike.
No, prisjetimo se društveno-političkog konteksta u zajedništvu s Eurosongom.
Nama najbliži primjer je zadarska grupa Riva. Ona je s pjesmom “Rock me baby” bila pobjednik 1989. godine. Ova se pobjeda dugo komentirala kroz aspekt ‘pružanja podrške Jugoslaviji’ koja je bila na samrti.
Samo godinu dana kasnije, domaćin natjecanja bio je Zagreb. Pobjedu je odnio talijanski predstavnik Toto Cutugno. Pjesma pod nazivom “Insieme: 1992” jasno je aludirala na Europsku Uniju.
(Ne)predvidljivost pobjednika
Eurosong je kroz desetljeća postao događanje koje je služilo kao vidljiva (i slušna!) lekcija. Poput uskraćivanja slatkiša neposlušnoj djeci, svoj predznak ‘Euro’ u imenu, služio je kao ‘packa’ nepodobnima.
‘Neposlušnim djetetom’ pokazalo se Ujedinjeno Kraljevstvo.
Ono je na ovom natjecanju “kažnjavano” osvajanjem 24. i 26. mjesta dvije godine zaredom prije Brexita. On se dogodio 2020., pa te godine ova zemlja ni nije nastupila na Eurosongu.
Iskupljenje prema ‘neposlušnima’ dogodilo se 2022. osvajanjem drugog mjesta.
Na Eurosongu 2021. godine očekivano su slavili predstavnici Ukrajine.
Politički korektna pobjeda Švedske 2023.
Unatoč nekim od glazbenih uradaka koji su svojom kvalitetom nadživjeli trendove, politika se vremenom nametnula kao imperativ Eurosonga.
Time je evidentno degradiran ne samo talent, već i sustavni rad i trud glazbenika koji pred sobom nikada nisu imali laganu zadaću. A to je stvoriti etnološki prepoznatljivu, slušno i jezično općeprihvatljivu te melodioznošću i harmonijom privlačnu glazbenu cjelinu koja će pobuditi pozitivne emocije.
Nažalost, osim gore navedenih primjera, nekima je pjesma za Eurosong postala tek puko oruđe za ostvarivanje vlastitih interesa.
Uloga predstavnice Švedske na prošlogodišnjem je Eurosongu bila višenamjenska.
Unatoč dvojakim analizama, činjenica je da je glazba na Eurosongu 2023. bila u drugom planu. Pobjeda kao imperativ ostvarila se kroz svojevrsni audio-vizualni ‘autoplagijat’ pobjedničke pjesme iz 2012., iste predstavnice, Loreen.
Prava je zadaća bila dovesti Eurosong u Švedsku da bi ABBA koja kuće mogla proslaviti 50 godina pobjede na tom natjecanju.
Šuškalo se, intenzivno prije godinu dana, i hoće li ova država konačno ući u NATO. To se formalno dogodilo prije dva mjeseca. Možda bi bilo pretenciozno reći da Eurosong ima neke veze s tim. Ali njegova politička pozadina nipošto nije zanemariva.
Balade koje je stvorio Eurosong
Usprkos jasno politički obojenoj manifestaciji, Eurosong je kroz desetljeća iznjedrio prave glazbene poslastice. Osim pjesama s elementima glazbenih festivala te vrste, neke od njih postale su pravi evergreeni. Posebno se ističu balade.
Zanimljivo je da se brojne pjesme koje su svojevremeno na Eurosongu polučile velik uspjeh, pa i pobjedu, zbog svog dugogodišnjeg o(p)stanka među širim krugovima slušatelja brojnih generacija, više i ne vežu za ovo natjecanje.
Pravi primjer je mnogima poznata balada koja je, ušavši u antologiju pjesama osamdesetih, postala bezvremena. Nju je 1987. godine izvodio Johnny Logan kao predstavnik Irske, zemlje višestrukog uspjeha na Eurosongu.
Vizualni identitet ‘pokorio’ glazbu?
Mnogi (glazbeni) kritičari godinama se žale na nedovoljnu inventivnost, manjak kvalitete i nedovoljno praćenje trendova kad su u pitanju predstavnici Hrvatske na Eurosongu.
Tijekom zadnjih tridesetak godina među našim smo predstavnicima imali prilike čuti uistinu osebujne vokaliste, zanimljive aranžmane i pjesme s etno-štihom. Vremenom su, kao i u ostatku Europe, pjesme ostale u trećem planu. Tako se, uz političke poruke, iznad glazbe nametnuo i vizualni identitet predstavnika.
On je, što se hrvatskih predstavnika tiče, bujao do razmjera posvemašnjeg glazbenog siromaštva. Na rubu ili preko ruba degutantnosti i potpunog vizualnog kiča, glazbeni izričaj u umjetničkom i vrijednosnom smislu se banalizirao i doveo na najniže grane.
To je zorno prikazao i prošlogodišnji nastup grupe Let 3.
Plasman Hrvatske na Eurosongu 2024.
Pozicija o predviđanjima ovogodišnjeg pobjednika nisu zahvalna. Ipak, predviđanja u krugovima fanova i vjernih pratitelja Eurosonga našem ovogodišnjem predstavniku daju iznimno visoka mjesta na ljestvici.
Ove godine na Eurosongu Hrvatsku predstavlja Marko Purišić, umjetničkim imenom Baby Lasagna.
Ovaj mladić iz Umaga, kao vizualno pozitivna verzija Billy Idola, na pozornicu Eurosonga donijet će osebujnu skladbu u kojoj je pažljivom slušatelju moguće čuti istarski tonski niz zaogrnut glazbenim ruhom s natruhama The Prodigyja.
No, kad se poklope izvrsne vokalne sposobnosti, vizualni identitet i promocija pravih vrijednosti, nema sumnje da će uspjeh biti zajamčen. Svakako pri vrhu ljestvice, ako ne i na pobjedničkom postolju.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
