Božić volimo više od Uskrsa. Božić se otkriva u bajkovitim jaslicama, punim svetih likova i životinja, mirisa, zlata i tamjana, sa živopisnom pratnjom orijentalnih kraljeva, u kojoj dominiraju raskošno urešene deve; Uskrs na Veliki petak izlaže samo tijelo mrtvoga Krista. Božić se čeka uz okićena drvca, a Uskrs uz pokrivena raspela, i tjeskobni križni putovi teško mogu konkurirati ganutljivom paljenju svijeća u Došašću, piše Boris Beck za Večernji list u kolumni koju djelomice prenosimo.
Ondje su adventski vjenčići, ovdje trnove krune. Iako se svećenici iz petnih žila trude rastumačiti da je i Advent vrijeme pokore, ti dani prolaze veselo u dimu pečenjarnica, s hamburgerima, rakijama i kuhanim vinom. Božić se jednostavno uspio bolje komercijalizirati od Uskrsa, najprije s mahnitim kupovanjem darova, a u zadnje vrijeme i sve većom potrošnjom u Došašću. Uskrs je totalno antipotrošački: ne otvaraju se sajamske kućice na Pepelnicu, a korizma, unatoč velikom napretku cijelog svijeta u zgrtanju, i dalje utječe na ljude tako da se nečega odriču, makar i simbolično.
(…)
Dok Božić slavi život, Uskrs podsjeća na smrt; ne biraju se darovi nego se prebrajaju grijesi; Božić pokazuje kolijevku, Uskrs grob; Božić je dirljiv, Uskrs gorak; Božić poziva na uživanje, Uskrs opominje da je život patnja; Božić je blagdan Zapada, Uskrs je blagdan Istoka. I, najvažnije: Božić je blagdan obilja, a Uskrs je blagdan praznine – praznoga groba iz kojeg je Krist uskrsnuo.
Teško je prikazati prazninu, a lako pretrpanost, zbog čega ima bezbroj kretenskih božićnih filmova, a o Velikom petku ima samo jedan, od Mela Gibsona, a i taj je jeziv. Mi ne volimo prazninu, a vreba na nas sa svih strana. Frižider se prazni, rezervoar se prazni, bankovni račun se prazni – i svaki dan treba raditi da ih se napuni. I onda i mi postajemo prazni, i shvatimo da su i naši razgovori prazni, i da su nam odnosi prazni, i da su prazna mjesta za našim stolovima i u našim domovima. I još dalje: mediji su nam prazni, političari su prazni, obećanja su prazna, a prazna politika ispunjena je samo vrijeđanjem i galamom – nakon koje su i dalje prazna i rodilišta, i vrtići, i škole, i polja, i sela.
Prazni ljudi vole ispunjenost: pune izloge, makar i ne mogli ništa kupiti; pune ulice i kafiće, makar i nemali prijatelja među svim tim ljudima; žele mnogo kablovskih programa, makar ih i ne gledali. (…)
Usamljeni Krist na križu istinitiji je od svih gužvi, partyja i demonstracija; izdani Mesija podsjeća nas na vrijednost vjernosti, vjernosti koju danas od nas očekuju jedino još supermarketi, sa svojim otužnim karticama za lojalne kupce; Isus osuđen od ravnodušnog suca, koji demonstrativno pere ruke od pravednika, razumljiva je pojava u današnje vrijeme kad je pranje ruku postalo jednostavna higijenska vježba; Božji sin koji posrće pod križem bliži nam je od svih reklama i self help priručnika koji obećaju lice bez bora i savjest bez mrlje. Konačno, ni četrdeset dana korizme više ne izgledaju tako dugački i mukotrpni kao četiri stotine dana karantene kojoj se ne vidi kraj.
(…)
Božić, kao blagdan rođenja, čini nam se blizak jer rođenje poznajemo, a i sami smo se, uostalom, rodili. Uskrs kao blagdan smrti i ponovnog rođenja ne razumijemo, a i plašimo ga se jer se kušnja čini prevelika, a nada fantastična. Ali ako ima ikakve nade, ona nije u gomilanju i nadmetanju, nego u praznom grobu.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
