Biskup Petanjak iz Crkve hrvatskih mučenika na Udbini: ‘Nema tog naroda koji ne štuje svoje branitelje’

Svečanom misom kojom je predsjedao krčki biskup Ivica Petanjak u zajedništvu s hrvatskim biskupima u Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini u subotu 12. rujna proslavljen je Dan hrvatskih mučenika.

Koncelebrirali su hrvatski biskupi: predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić, gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, riječki nadbiskup Ivan Devčić, nadbiskup koadjutor Splitsko-makarske nadbiskupije i apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije Dražen Kutleša, sisački biskup Vlado Košić, bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, dubrovački biskup Mate Uzinić, šibenski biskup Tomislav Rogić, šibenski biskup u miru Ante Ivas, gospićko-senjski biskup u miru Mile Bogović, te izaslanik zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog mons. Marijan Frančić, javlja IKA.

Na misi su sudjelovali i provincijali muških redovničkih družbi u Republici Hrvatskoj: provincijal Hrvatske kapucinske provincije svetog Leopolda Bogdana Mandića fra Jure Šarčević, provincijal Hrvatske provincije svetog Jeronima Franjevaca konventualaca fra Josip Blažević, provincijski ministar Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Marko Mrše, zatim poglavarica družbe Sestara Presvetog Srca Isusova s. Dobroslava Mlakić, brojni svećenici, redovnici, predstavnici hrvatskih vlasti, vojske i policije, vjernici i hodočasnici.

Sve je na početku pozdravio domaći biskup Zdenko Križić koji je primijetio kako su se vjernici na Udbini ove godine okupili u manjem broju zbog pošasti koronavirusa. No, dodao je, nije važan broj nego iskrena nakana onih koji su došli na ovome mjestu moliti za mučenike i moliti za njihov zagovor podsjetivši na Isusove riječi: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“. Dodao je kako su okupljeni vjernici došli moliti za sve mučenike hrvatskog naroda za vjeru, slobodu i domovinu kroz njegovu mukotrpnu povijest. Nisu nam poznata sva njihova imena a još manje mjesto zemaljskog počivališta zato je ova crkva posvećena svima njima, rekao je biskup Križić. Istaknuvši da ne smijemo zaboraviti svoje mučenike jer bismo time bili uskraćeni za zagovor zagovornika s kojima smo povezani, podsjetio je na poziv Ivana Pavla II. da ne zaboravimo svoje mučenike koji su svjedoci vjere, ohrabrenje i trajno nadahnuće

U uvodu u misu biskup Petanjak je današnji blagdan i okupljanje na Udbini povezao sa svetkovinom Svih svetih. To su, primijetio je, sveti u najizvornijem smislu riječi jer su svjedoci koji su cijelim svojim životom dali svjedočanstvo za Isusa koji je rekao: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“. Spominjemo se svih tih nebrojenih osoba koji su iz čiste ljubavi prema Bogu i domovini položili ono najvrjednije što imaju a to je vlastiti život, rekao je biskup Petanjak.

U homiliji je krčki biskup rekao da biti kršćanin znači biti kršćanin cijelim svojim bićem, cijelim svojim životom, svagdje i na svakom mjestu. Kršćanstvo nije nešto što se čovjeku nadodaje kao neki dodatak ili dopuna ili poput odjeće koja se oblači i svlači prema trenutačnim prilikama i zgodama života. Ne može se kršćanstvo skinuti poput kaputa i objesiti na vješalicu, a onda opet kad zatreba i ako ustreba na sebe ponovno obući, istaknuo je.

Mnogi ni danas ne mogu pojmiti govor o Crkvi hrvatskih mučenika, tj. o povezanosti Hrvata kao naroda i kršćanstva kao vjere i uvjerenja koji je prožeo iznutra i oblikovao u svemu taj hrvatski narodni identitet kao naš prepoznajni znak. Budući da su se narodni i vjerski element stoljećima međusobno toliko prožimali da su postali nedjeljivi kao prst i nokat, onda i cijelu povijest našeg naroda promatramo kao jednu jedinstvenu nedjeljivu cjelinu u svim njezinim oblicima koju jednostavno zovemo kulturom i civilizacijom jednog naroda, rekao je biskup Petanjak te dodao: U tom duhu možemo razumjeti da je za naše pređe bilo isto živjeti, raditi, graditi, kao i trpjeti i umrijeti za svoj narod i za Isusa Krista, kao nešto što se jedno od drugoga ne može odijeliti. Da se ne radi samo o dalekoj prošlosti mi smo svjedoci kako je sada, danas, i u ovo naše vrijeme neprijatelj najprije pokušao uništiti znakove i obilježja katoličke vjere, a onda i svojom nogom zakoračiti i oteti domovinu kao zemlju i prostor.

Braćo i sestre, mi se nalazimo na svetom tlu, zato što je ono natopljeno krvlju onih koji su za ovaj narod dali sve što su imali – život. Nema tog naroda koji ne štuje svoje branitelje i koji ne bi znao vrednovati one koji su dali svoj život kako bi drugi mogli živjeti. Kao kršćani vjerujemo u vrijednost i neponovljivost svakog ljudskog života, ali slijedeći primjer Isusa Krista, koji je u svemu i uvijek bio vođen samo čistom ljubavlju i brigom za spasenjem svakog čovjeka, štujemo kao mučenike one koji su i u najtežim trenucima svog života ostali čvrsto ukorijenjeni u Kristovo evanđelje i koje nikakva iskušenja i mučenja nisu mogli pokolebati.

Gledano ljudskom logikom svaki branitelj koji je poginuo i svaki mučenik je gubitnik, jer ga više nema među nama. Ali nam upravo vjera u Isusovo uskrsnuće i spremnost kojom netko daje svoj život u zamjenu za naš, govori o savršenoj ljubavi, koja ne može ničim biti uništena nego se ugrađuje u sveopće dobro svijeta, a naša sjećanja, uspomene i molitve za njih čine da oni koji više nisu među nama, budu s nama i u nama. Diže ih na jednu višu, nadnaravnu razinu, jer oni žive i mi živimo. Njihovi su se životi pretočili u naše, zauvijek se urezali u našu kolektivnu svijest i postali nam putokazom u život, rekao je krčki biskup.

Kao Isusovi učenici, koji su dobili poslanje od njega, da slavimo sveta otajstva njemu na spomen i da po tim sakramentima naše vjere njega trajno uprisutnjujemo u ovom svijetu, želimo i mi braćo i sestre poput Blažene Djevice Marije sve događaje koji su utkani u našu povijest i sve one koji su tu povijest ljubavlju i krvlju pisali, u srcu pohraniti, o njima razmišljati i biti dostojni sinovi i kćeri svojih pređa, rekao je na kraju homilije biskup Ivica Petanjak.

Na kraju mise biskupu Petanjku je predan na dar slika Crkve hrvatskih mučenika koja je nastala na Slikarskoj koloniji na Udbini 2018. godine.

Misi je prethodila pobožnost križnog puta od crkve sv. Marka Groba. Nakon mise upriličen je blagoslov nabožnih predmeta.

Homilija krčkog biskupa Ivice Petanjka na misi na Dan hrvatskih mučenika

Crkva hrvatskih mučenika, Udbina, 12. rujna 2020.

Draga braćo i sestre! Dragi hodočasnici!

Od 2005. godine ovo mjesto i ovi prostori na poseban način ožive upravo po vama hodočasnicima koji se druge subote u mjesecu rujnu okupite ovdje na Udbini kako biste svojom prisutnošću i svojom molitvom držali živu uspomenu na ono što se nikako ne smije zaboraviti, a to je patnja i stradanje svih onih koji su ljubili ovu zemlju kao svoju domovinu i za tu zemlju bili spremni položiti ono najviše što imaju, a to je vlastiti život.

Budući da se naš narod od najranijih vremena svog dolaska na ove prostore opredijelio za Isusa Krista i prihvatio njegovo evanđelje kao program i oblik svog života, kršćanstvo postaje naš prepoznajni znak i bitna sastavnica našeg narodnog bića i hrvatskog identiteta.

Mnogima ni danas nije jasno da se čovjek pojedinac, pa onda i narod u kojem se većina deklarira kao kršćani i katolici, ne mogu odijeliti jedno od drugoga. Biti kršćanin znači biti kršćanin cijelim svojim bićem, cijelim svojim životom, svagdje i na svakom mjestu.

Kršćanstvo nije nešto što se čovjeku nadodaje kao neki dodatak ili dopuna ili poput odjeće koja se oblači i svlači prema trenutačnim prilikama i zgodama života. Ne može se kršćanstvo skinuti poput kaputa i objesiti na vješalicu, a onda opet kad zatreba i ako ustreba na sebe ponovno obući.

Sveto pismo često puta govori o starom i novom čovjeku, o prvom i drugom Adamu, o tome kako treba svući staroga i obući novog čovjeka (usp. Ef 4, 22-24). Ne kaže da treba svući staro i obući novo odijelo, nego svući staroga i obući se u novog čovjeka. Svući sve ono što je nespojivo s Kristovim evanđeljem i obući se u samoga Isusa Krista. To drugim riječima znači živjeti poput Isusa Krista. Njegov način života postaje naš, postaje moj način života.

Ako tako promatramo život čovjeka pojedinca, pa i naroda kojemu pojedinci pripadaju, onda je razumljivo da se vjera i pripadnost jednom narodu ne mogu odvojiti i ne smiju odvojiti jedno od drugoga. Vjera se utjelovljuje u svakom čovjeku i u jednom narodu po mnoštvu pojedinaca, na isti onaj način na koji se to dogodilo s Isusom Kristom kao Sinom Božjim koji je postao čovjekom po određenoj osobi, u konkretnoj obitelji i stvarnom narodu, u točno određenom povijesnom, društvenom i političkom vremenu i okolnostima.

Isus je toliko puta znao pohvaliti vjeru određenog pojedinca, ali i skupine ljudi koje su pripadale određenoj društvenoj strukturi ili su bili žitelji nekog mjesta i pokrajine, kao što je na isti način znao opominjati ili se žalostiti zbog nevjere pojedinaca ili cijelih mjesta i gradova.

Sve ovo govorim zato što mnogi ni danas ne mogu pojmiti govor o Crkvi hrvatskih mučenika, tj. o povezanosti Hrvata kao naroda i kršćanstva kao vjere i uvjerenja koji je prožeo iznutra i oblikovao u svemu taj hrvatski narodni identitet kao naš prepoznajni znak.

Budući da su se narodni i vjerski element stoljećima međusobno toliko prožimali da su postali nedjeljivi kao prst i nokat, onda i cijelu povijest našeg naroda promatramo kao jednu jedinstvenu nedjeljivu cjelinu u svim njezinim oblicima koju jednostavno zovemo kulturom i civilizacijom jednog naroda.

U tom duhu možemo razumjeti da je za naše pređe bilo isto živjeti, raditi, graditi, kao i trpjeti i umrijeti za svoj narod i za Isusa Krista, kao nešto što se jedno od drugoga ne može odijeliti.

Da se ne radi samo o dalekoj prošlosti mi smo svjedoci kako je sada, danas, i u ovo naše vrijeme neprijatelj najprije pokušao uništiti znakove i obilježja katoličke vjere, a onda i svojom nogom zakoračiti i oteti domovinu kao zemlju i prostor.

Braćo i sestre, mi se nalazimo na svetom tlu, zato što je ono natopljeno krvlju onih koji su za ovaj narod dali sve što su imali – život. Nema tog naroda koji ne štuje svoje branitelje i koji ne bi znao vrednovati one koji su dali svoj život kako bi drugi mogli živjeti.

Kao kršćani vjerujemo u vrijednost i neponovljivost svakog ljudskog života, ali slijedeći primjer Isusa Krista, koji je u svemu i uvijek bio vođen samo čistom ljubavlju i brigom za spasenjem svakog čovjeka, štujemo kao mučenike one koji su i u najtežim trenucima svog života ostali čvrsto ukorijenjeni u Kristovo evanđelje i koje nikakva iskušenja i mučenja nisu mogli pokolebati.

Gledano ljudskom logikom svaki branitelj koji je poginuo i svaki mučenik je gubitnik, jer ga više nema među nama. Ali nam upravo vjera u Isusovo uskrsnuće i spremnost kojom netko daje svoj život u zamjenu za naš, govori o savršenoj ljubavi, koja ne može ničim biti uništena nego se ugrađuje u sveopće dobro svijeta, a naša sjećanja, uspomene i molitve za njih čine da oni koji više nisu među nama, budu s nama i u nama. Diže ih na jednu višu, nadnaravnu razinu, jer oni žive i mi živimo. Njihovi su se životi pretočili u naše, zauvijek se urezali u našu kolektivnu svijest i postali nam putokazom u život.

Kao Isusovi učenici, koji su dobili poslanje od njega, da slavimo sveta otajstva njemu na spomen i da po tim sakramentima naše vjere njega trajno uprisutnjujemo u ovom svijetu, želimo i mi braćo i sestre poput Blažene Djevice Marije sve događaje koji su utkani u našu povijest i sve one koji su tu povijest ljubavlju i krvlju pisali, u srcu pohraniti, o njima razmišljati i biti dostojni sinovi i kćeri svojih pređa. Amen.