Branitelj Filipi za Narod.hr: ‘Glavni mediji ne prate moju predstavu, ali kad vidim reakciju publike onda mi je srce veliko do neba!’

Foto: snimka zaslona

U četvrtak, 17. listopada ove godine u zagrebačkom kazalištu „Vidra“ održana je predstava „Kako glumiti normalnog čovjeka“, autora i izvođača Marija Filipija.

Invalid Domovinskog rata u ovoj autobiografskoj drami govori nam o svojem životu, mladosti u Jugoslaviji u kojoj je bio građanin drugog reda, o pojedinim isječcima iz rata te, ponajviše, o svojem životu nakon rata u kojem, usprkos svom invaliditetu, nastoji “glumiti normalnog čovjeka”.

Nakon održane predstave s njime smo razgovarali za Narod.hr.

Hrvatski branitelj poziva na izvedbu svoje monodrame: ‘Čeka vas puno smijeha i pozitivno raspoloženje!’

Ja sam Mario Filipi, dragovoljac Domovinskog rata i evo zašto prosvjedujem već 117 dana

Narod.hr: Zaista ste oduševili publiku svojom autobiografskom predstavom. Kako ste došli na ideju da svoje doživljaje pretočite u monodramu i na taj ih način podijelite s publikom?

Mario Filipi: Ja osobno nikada ne bih došao na takvu ideju, iako sam, primjerice, volio pjevati od malih nogu. Ali da napravim predstavu i da glumim, to mi nije bilo ni na kraj pameti. Međutim, evo, to je bila jedna čudnovata pričica. Dečki su me pozvali u Gavellu jer je Boris Svrtan, koji je tada ondje bio ravnatelj, imao ideju da napravi jednu kolaž-predstavu sastavljenu od priča hrvatskih branitelja. Ideja je bila da svatko od nas napiše svoju priču. Ja sam napisao jednu malu priču, tek toliko, i bio sam jedini koji je to napisao. Od drugih nitko nije napisao, to je tako, ljudi ne vole pisati. Kada sam tu svoju priču prepričao Svrtanu, on je rekao da mu to više izgleda kao materijal za vlastitu, samostalnu predstavu. Kad je on to tako rekao, onda sam ja zaista još proširio tu priču te sam jednom njemu i još nekolicini ljudi interno izveo pola predstave. Nisam cijelu, da ne bude predugačko. I on me pohvalio te čak rekao da imam talenta za glumu te sam ja dobio krila i išao još više vježbati. Ali mi je rekao: skrati, nitko ne može dva sata slušati jednog čovjeka. I na kraju sam ja uobličio tu predstavu. Dakle, Boris Svrtan je u biti kum te predstave, on je najviše učinio da ona bude profesionalna. Ja nisam imao iskustva. On mi je rekao gdje što treba kratiti, na što staviti naglasak itd.

A poslije sam ja sam nadograđivao još predstavu, po tim principima kako mi je Boris Svrtan rekao. Izbacio sam van one dijelove za koje sam vidio da publika na njih ne reagira puno, zadržao sam one gdje reagiraju bolje, dodao poneke dijelove, i tako se predstava razvija još i sada. Vjerojatno će sljedeći put kad ju budem negdje izveo biti još malo drukčija.

Tako je to nastalo. Kada sam od Borisa Svrtana, kao profesionalca i dugogodišnjeg asa, dobio pozitivne kritike, onda su mi, naravno, porasla krila pa sam počeo vježbati i nastojao to izvesti onako kako treba. Nadam se da i jest bilo tako, publika je odlično reagirala…

Narod.hr: Ovo je samo jedna u dugom nizu Vaših izvedbi ove predstave. Koliko je do sada puta bila izvedena i kako ste zadovoljni s reakcijama publike na dosadašnje izvedbe?

Mario Filipi: Izvedba u Vidri bila je 24. u nizu, od toga 7. u Zagrebu. Premijera je bila u Maloj dvorani Lisinski. Neke od izvedbe su bile i malo ambicioznije, iako svaka ima svoju vrijednost. Naime, nastupio sam na Festivalu kršćanskog kazališta. To je ipak festival, događaj koji ima svoju težinu. Nastupao sam dva puta u „Vidri“, zatim na Danima kršćanske kulure. Onda sam bio gost na „Kreativnom Uskrsu“ u Domu za starije itd.

Očekuje me nastup za Dan invalida 3. prosinca u Splitu, kojemu se posebno veselim jer Splićani su prekrasna publika. Nakon roga idem na Hvar, a ima i naznaka za možda neki nastup u Krapini.

Puno toga moram zahvaliti Sanji Nikčević, našoj uvaženoj kritičarki i profesorici teatrologije, koja je od početka simpatizerka mojeg posla, pa me preporuča gdje god može te me puno ljudi zvalo upravo na njezinu preporuku.

Gdje god sam bio, publika je bila super. Doduše, događalo se da publika bude depresivna, zbog nekih svojih problema ljudi dođu mrzovoljni i tužni, ali ipak dođu na predstavu, znači da ih zanima, iako im je puna glava svojih briga i misli. Onda se trudim i mučim i na kraju ih uspijem razbuditi tek negdje u zadnjem dijelu predstave, ali uspijem!

Na ovoj zadnjoj izvedbi u Vidri imao sam zbilja odličnu publiku. Dirne me način na koji me ljudi prime, pa ja još više dobijem krila te se još više trudim.

Zaista želim svakome tko dođe dobro raspoloženje. Pokušavam svoje emocije prenijeti na publiku. Kada mi to uspije onda sam sretan, onda je to lijepo. A kad je publika depresivna, onda imam veliku muku da ju oraspoložim. I na kraju mi uspije, ali dobro se oznojim prije toga.

To je život. Negdje je publika bolje volje, negdje nije. Negdje imaš više muka, negdje manje. Ali, uglavnom, svugdje sam imao prijem sa simpatijama i ljudi su se smijali, dakle očito je da im se sviđa to što im ja pričam. I mislim da je dobra glazba koju izvodim, pa vjerujem da im je i to drago.

Reakcije publike su dobre, samo što me, nažalost, mediji, ne računajući one poput Vašega, i još nekoliko koje me prate, ne vole previše. Mislim na „mainstream“ medije, koji imaju veliku financijsku moć i rasprostranjenost. Očito da je sama činjenica što sam branitelj, što sam invalid Domovinskog rata i što sam domoljub, dovoljno da me oni ignoriraju. Nažalost, danas je to tako kod naših domaćih medija, čak i onih državnih, koji bi morali biti objektivni i pratiti sve što se događa. Ali nažalost, prevladava ta neka njihova orijentacija, čak ne bih rekao ni ljevičarska, nego bjelosvjetska i jugoslavenska… Tko spominje Hrvatsku, Hrvate, domoljublje, automatski je okarakteriziran negativno.

No, reakcije publike su zaista ohrabrujuće.

Narod.hr: Nasmijali ste publiku opisom događaja koji su nastali u susretima gdje ljudi ne znaju da ste Vi invalid pa se ponašaju bez uvažavanja. Koliko su ti događaji u stvarnom životu bili zaista smješni, a koliko su izazivali nezadovoljstvo i gnjev?

Mario Filipi: Pa, pola-pola, recimo. Neki su mi bili smiješni odmah, a neki su me na početku ogorčili, poput događaja u banci o kojemu pričam u predstavi. Kad sam došao na šalter gdje je ogromna masa ljudi čekala u redu, sjetio sam se da bih kao invalid mogao imati prednost, pa sam došao do šaltera i onako skrušeno rekao: ‘Mogu li, molim vas, dobiti prednost, ja sam invalid: nemam nogu’. A oni su, umjesto da me puste, gledali kakav sam ja to invalid. I dok sam čekao da me netko pusti, jedna je žena, 5., 6. po redu rekla: ‘E dragi gospon, i mene noge boliju pa stojim’.

To me na početku ogorčilo, no poslije toga, nakon dugo vremena, kada sam o tome razmišljao počelo mi se činiti sve to skupa smiješno, način na koji ljudi reagiraju… Nekad sam čak imao u svojoj predstavi ukomponiran onaj stih iz Sinatrine pjesme „My way“: „And now, as tears subside I find it all so amusing…“. Dakle, „sada kada su prošle suze, sve mi se to čini zabavno“. Ali, zbog duljine sam taj insert sa Sinatrom izbacio, previše bi toga bilo inače…

Ali evo, bilo je pola-pola. Neki događaji su mi zaista u početku bili grubi. Ali onda kad sve to prođe mislim si, nije život toliko dugačak da bi se sada zbog toga „sekirao“.

Narod.hr: Dotaknuli ste se nekih događaja iz vremena rata, i to onih šaljivih. Možete li nam ukratko opisati kako je izgledao Vaš ratni put?

Mario Filipi: Evo, otišao sam ravno iz Zagreba. U biti, ovako je krenulo: živio sam u Črnomercu nekada. Bio sam jedan od onih koji su se upisali u one liste tzv. nenaoružanih odreda. Međutim, to je trajalo predugo, mislio sam da će me ranije pozvati. Došao je doduše, nedugo nakon toga jedan mladi dečko k meni, da je on zapovijednik desetine iz naše ulice, a ja njegov zamjenik. Ja sam rekao: „U redu, ali ja bih htio da mi nešto radimo. Hajdemo na Sljeme vježbati“. I on je rekao: „Da, da, dobra ideja“, međutim, uskoro je odselio. Dakle, sve je to bilo neozbiljno. I nitko me nije zvao, ni u lipnju, ni u srpnju, i ja sam 1. kolovoza, već ljut, rekao: dosta je bilo toga, vidim ove mlade dečke koje dovoze ranjene, bilo je puno i mrtvih, a ja sad tu doma spavam. I onda sam se opremio i sam sam otišao na istočno ratište.

Ali, uglavnom, veći dio mog djelovanja je bio s fotoaparatom i kamerom. Meni je oružje bilo pod „razno“, nekad sam ga imao zbog sigurnosti, ali u pravilu sam volio biti bez oružja da mogu biti pokretniji, da mogu prestići ostale ljude, tamo gdje se može, naravno, zaostati za njima, snimiti s lijeva, s desna, da to budu prave, izvorne snimke i izvješća, tako da nikad više nama nitko ne piše našu povijest. Pa da nam neprijatelj piše povijest i da piše kako smo mi grozni, a on je kao anđeo… To je bila ideja, i s tom idejom su se uvijek složili svi zapovjednici, gdje god sam bio.

Tako da sam cijeli rat, do onog ključnog trenutka, proveo manje-više s kamerama u rukama.

A na onome mjestu, između Nuštra i Marinaca, dakle, na pola puta između Vinkovaca i Vukovara, tamo me dosegnula moja granata. Mi smo previdjeli jednu stvar, a u ratu ne smiješ ništa previdjeti, na sve moraš paziti. Mi smo zaboravili, čak i zapovjednik, koji je bio odmah do nas zaboravio je da je iza nas drveće. Tamo gdje je drveće se nikad ne smije ležati. Jer su srpski tenkisti dobro znali da ako ne možeš pogoditi čovjeka, a tenkom nikad ne možeš pogoditi čovjeka koji je u jarku, onda gađaš nešto što je iza njega. Dakle, to drveće je njima bio dar Božji, gdje su gađali ono račvanje stabla i prve grne – i geleri su ko’ kiša padali po nama. Mila majka za njih, a nama propast – desetorica mrtvih. Ja sam čudesno preživio jer srce mi nije htjelo stati, a bilo je bez krvi. Odrezana ruka, zdrobljena noga, i tu još jedna rana velika na glavi, „gelerčići“ po nogama, ali srce je i dalje htjelo raditi.

Nekad sam i ovo imao u predstavi, ali sam zbog kratkoće izbacio: jednom sam, kad sam bio dijete vidio kako su ribari ulovili jednu ribu zvanu čačo. To je riba nutricionistički nepunovrijedna, ali kad su joj odrezali glavu, razrezali je i izvadili srce – srce je i dalje kucalo. Dakle, riba je davno bila na suhom, a srce je i dalje kucalo satima. Pa sam kazao, imam čačino srce – neće stati!

I to je bilo spasonosno jer kada sam dobio krv, onda je to već išlo sasvim drugačije. I vidio sam da zapravo Gospodin ne želi mene još tamo gore, ima vremena.

Narod.hr: Je li Vam ikad bilo žao zbog Vaše odluke da se uključite u obranu zemlje?

Mario Filipi: Ne. Nikad mi nije bilo krivo. Tamo sam dobio takve prijatelje koje inače nikad ne bih upoznao. Tamo sam upoznao ljude iz Dubrovnika, iz Bosne, iz Hercegovine, iz Like, Istre, Rijeke… Nikada ne bih došao u kontakt s njima da nije bilo rata i da nije bilo poslije zbivanja u ovom društvu, gadnih i neugodnih, koje znate i sami kako su se događali i kako su se obračunavali s braniteljima. U biti mi smo sada invalidi i nenaoružani i potpuno bezopasni, a oni na nas šalju do zuba naoružane specijalce ne bi li nas tukli u crkvi. To je bilo jezovito…

Ali te ljude ne bih upoznao da nije bilo svega toga. Zato mi nikad nije bilo krivo. I ja nosim svoj križ, rekao bih, radosno. To nije samo fraza. Zbilja mi se sviđa život kakav vodim danas. Budući da sam u mirovini, ne moram se boriti za svaku lipicu, da moram zarađivati, nego mogu raditi ono što me veseli, kao što je ova predstava koju sam izveo.

Ja, recimo, nikad nisam sebi isplatio išta iz mojih predstava, i tko zna hoću li ikada. Moraš imati poduzeće da bi to radio, u poduzeću radi moja kćerka i ja da njoj isplatim plaću moram nešto zaraditi. I sve što zaradim ide u njezinu plaću i u troškove poduzeća i zapravo, nisam još ništa dao sebi. I nije mi ni žao. Drago mi je da radim nešto što me veseli i kad vidim ovu reakciju publike, srce mi je veliko do neba.

Narod.hr: Posebno smiješan dio u predstavi bio je onaj gdje ste govorili o svojem novinarskom poslu prije rata, kada ste, kao osoba koja nije bila u Partiji, bili nepodobni i Vaš rad nije bio cijenjen. Jeste li ponosni i zadovoljni sviješću da ste doprinijeli stvaranju slobodne Hrvatske u kojoj su stvari bitno drugačije?

Mario Filipi: Ma kako ne. Ja sam jedva čekao da se riješimo te Jugoslavije. Samo što, sada se nekima ta Jugoslavija sviđa. Znate, bilo je onih koji su bili privilegirani pa im se sviđalo u Jugoslaviji. Meni nije, i mojoj obitelji nije. Mi smo svi bili potlačeni i ja sam zapravo jedva čekao da počne nešto u čemu mogu malo pomoći da bi se toga riješili. Nažalost i dan-danas nismo se još mentalno riješili Jugoslavije. Još uvijek nas muljaju, još uvijek nas mogu „veslati“ žedne preko vode.

Ali, znate, domovina je kao majka. Recimo, majka koja je zločesta, tuče vas, viče na vas, ali bolje je da je imate nego da je nemate. Jer, kad je imate, možda jednog dana progleda pa postane bolja. A ako je nemate, onda je nemate.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr