Tribinom o brazilskoj književnosti uz sudjelovanje troje istaknutih pisaca iz Brazila večeras je u Zagrebu otvoren 13. Festival europske kratke priče, u kojemu će do 6. lipnja u Zagrebu i Šibeniku sudjelovati niz suvremenih domaćih i inozemnih kratkopričaša.
“Ovo jest festival posvećen europskoj kratkoj priči, no naša je ideja Europe ponešto drugačija od uobičajene – volimo vidjeti tragove tradicija, na koji se način pojavljuju na neočekivanim mjestima”, kazao je kreativni direktor festivala Roman Simić Bodrožić. “To i jest jedan od razloga zbog kojih su u proteklih 13 godina naši gosti bili ljudi iz svih krajeva svijeta, a ove smo godine odlučili predstaviti u nas još prilično nepoznatu književnost suvremenog Brazila”, dodao je.
O tome što je Brazil danas pored nogometa i favela, što je po njima kratka priča, koje su njezine prednosti i mane i u kolikoj mjeri odražava suvremeno brazilsko društvo, te koliko je teško nešto objaviti u Brazilu i kako doći do inozemnih prijevoda, samo su neka od pitanja o kojima su večeras na tribini “Kako čitati i pisati Brazil” na vidikovcu Zagreb Eye govorili Joao Paulo Cuenca, Joao Anzanello Carrascoza i Ana Paula Maia.
“Brazil nije tropski raj, karnevalska povorka, on je zemlja golemih megalopolisa i to se odražava u našoj književnosti”, kazao je Joao Paulo Cuenca. Ključni problem suvremenog brazilskog društva je nasilje, koje je sveprisutno, napomenuo je.
“Opasnost od pucanja mjehurića uvijek postoji, i to je jedna od mojih ključnih literarnih tema”, dodao je pisac, kojega je britanski časopis Granta uvrstio na popis 20 najboljih suvremenih brazilskih pisaca mlađe generacije. Cuenca, koji je objavio tri romana te zbirku kolumni i priča, napomenuo je da su mu romani fragmentirani i nisu realistični jer smatra da “realizam više ne postoji”.
O životu obilježenom nasiljem i brazilskoj urbanoj stvarnosti govorila je i Ana Paula Maia (1977.), autorica pet romana i niza kratkih priča uvrštenih u nekoliko antologija. Spisateljica koju kritika naziva “kombinacijom Dostojevskog i Tarantina” otkrila je kako joj je odrastanje u neprekidnom strahu od nasilja, u naselju koje nije samo po sebi bilo favela, ali je graničilo s njom, jedna od važnih literarnih inspiracija. Voli pisati o odnosu čovjeka prema njegovom poslu – u prvome redu prema onim poslovima koje obavljaju neobrazovani, jednostavni ljudi, kao što je posao pogrebnika, mesara, vatrogasca, kazala je.
“Bez tih ljudi društvo ne bi moglo funkcionirati, želim govoriti o tome čime se oni bave, kako doživljavaju to što rade, s posebnim naglaskom na tjelesno i smrt”, pojasnila je.
Pisac i profesor na Sveučilištu u Sao Paolu Joao Anzanello Carrascoza (1962.) potječe iz manjeg mjesta, pa je njegovo iskustvo Brazila ponešto drugačije, mirnije. “Svijet promatram kao ljudsko biće, tražim u njemu ono svakodnevno, obično, zanimaju me svakodnevni odnosi među ljudima”, kazao je pisac kojega kritičari hvale zbog “poetičnosti i liričnosti malih epifanija svakodnevice” u njegovim djelima. “Književnost je za mene izazov koji u sebi sadrži zgusnuti mikrokozmos fikcionalnog svijeta”, dodao je.
Festival se nastavlja sutra susretom “brazilsko-europsko-hrvatske književne reprezentacije” s bendom Pips, Chips & Videoclips na Jarunu te razgovorom o pobunama u tekstu i kako one mogu promijeniti svijet u klubu Booksi.
