Dr. Begonja: Koji četnici su sudjelovali u ‘ustanku’ 1941. i kako se 1990. ponovilo već viđeno?

Foto: Fah

Svake godine tijekom mjeseca srpnja započinje u Republici Hrvatskoj rasprava u svezi događaja u Srbu od 27. srpnja 1941. godine. Naime, činjenično dileme zapravo i ne bi trebalo biti, ali ipak u Hrvatskoj prevladavajuće predrasude i ideološki dogmatizam kod pojedinaca ne dopuštaju da se problematika postavi na svoje pravo mjesto i na taj način konačno arhivira.

Upravo iz tih razloga potpuno poznati i nedvojbeni slijed događaja uporno se pokušava prikazati u drugačijem svijetlu, prikrivajući činjenice i pritom projicirajući nametano dominantnu ideološku matricu, piše dr. sc Zlatko Begonja čiji povijesni pregled tih događaja donosimo u nekoliko nastavaka.

> Dr. Begonja: Dokad će Hrvatska trpjeti Pupovčeve, Mesićeve i Goldsteinove laži

> Dr. Begonja: U Srbu su 27. srpnja 1941. četnici, komunisti i talijanski fašisti počinili genocid nad Hrvatima

> Dr. Begonja: Kako je moguće da talijanski fašisti sudjeluju u antifašističkome ustanku?

Spaljivanje Boričevca, pokolji Hrvata

U kontekstu nastale pobune zanimljivo je navesti i razmišljanje Sime Dubajića, koji je smatrao kako su sudionici ‘bili zadovoljni pobedama nad ustašama, razgovarali o prošlosti i sanjarili o budućnosti. Znali smo da Kraljevina Jugoslavija nije bila sposobna da u miru odvoji Srpsku Krajinu od Banovine Hrvatske, na čemu je stalno inzistirao Niko Longo. Sad smo osećali da nam se ukazala idealna prilika za ostvarenje te životne potrebe srpskoga naroda’. Na tim osnovama, nadalje tvrdi Dubajić, nastao je i Otrićki sporazum koji je ključno sadržavao protjerivanje ustaša iz, kako kaže Krajine, proširenje talijanske okupacijske zone na cijelu Krajinu, te zadržavanje srpskog naroda izvan Srbije pod protektoratom Italije do trenutka prijelaza na stranu velikih saveznika.

Također, u Zborniku dokumenata ‘Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941. – 1945.’, za promatrana zbivanja u svezi s početkom oružane pobune, a prema izvodu iz lista ‘Naš izvještaj’, glasila Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju, od 2. kolovoza 1941. navedeno je: ‘Istina je da u borbama, naročito u srpskim krajevima, učestvuju i četnička odjeljenja. Ali to nijesu oni protunarodni ‘četnici’, koji su poslije 1929. g. bili oružje velikosrpskih vlasti u hrv. krajevima. To su srpski seljaci, koji su se digli protiv tlačenja i ubijanja od strane faš. slugu, ustaša, te vode pod starim nacionalnim imenom četnika, nacionalno-oslobodilačku borbu protiv fašizma.’ U bilješci pod tim tekstom naznačeno je kako ‘U prvim danima oružane borbe protiv neprijatelja ustanici nisu bili podijeljeni već su akcije izvodili zajednički’.

Još jedna bilješka dodatno pojašnjava događaj navodeći kako ‘Velikosrpski elementi, pristalice režima bivše Kraljevine Jugoslavije, uspjeli su u prvim danima ustanka protiv okupatora i ustaške NDH da jednom dijelu ustanika nametnu svoja shvaćanja: boriti se samo protiv kvislinške NDH, a talijanske okupatorske jedinice ne napadati, naprotiv, surađivati s njima jer će one, navodno štititi srpski živalj od ustaških progona.

Jednako tako o ovim je zbivanjima progovorio i Anto Orlovac u svojoj knjizi ‘Procvat – propast – obnova’. Prikazao je sliku početaka oružane pobune na promatranom području, te naveo kako je u tim trenutcima jedna od prvih nevino stradalih žrtava bio katolički župnik iz Drvara, Waldemar Maximilian Nestor. Naime, župnik Nestor zajedno s ostalim putnicima u jutarnjim je satima 27. srpnja 1941. krenuo vlakom iz Knina u Drvar, gdje su na tromeđi Bosne, Dalmacije i Like, oko mjesta Trubar, bili od skupine četnika spriječeni u nastavku putovanja. Nakon prisilnog zaustavljanja vlaka, četnici su pod vodstvom Damjana Zeljkovića izveli putnike te ih odveli prema jami Golubnjači ‘i sve ih, bez ičijeg odobrenja, postrijeljali.’

Pod takvim okolnostima i uz prevladavajuće ozračje konačnog obračuna u ime ‘nacionalno-oslobodilačke borbe’ nastavljena su teška stradanja Hrvata. U tom kontekstu svakako treba promatrati i događaj vezan za hrvatsko selo Boričevac, koje su četnici 2. kolovoza 1941. u cijelosti razorili i spalili. U polemici što su ju u medijima tijekom 1986. vodili supruga, od strane titoista ubijenog Andrije Hebranga, i Gojko Polovina, a u svezi s gledanjima na događaje u Lici iz 1941. i 1942., u jednom od svojih pisama-odgovora Olga Hebrang je navela: ‘Slično je i s etiketom – ‘vođa ustaša broj dva’. Poznato je da je ovaj pojam stvorio Marko Orešković, označivši njime one ustanike koji su, pod četničkim utjecajem, radili isto što i ustaše ‘broj jedan’ – kad su iz gole osvete na ličko-bosanskoj granici zapalili nekoliko hrvatskih i muslimanskih sela i pobili više nevinih ljudi, žena i djece (Boričevac, Kulen-Vakuf, Ivezić-kuće, Krnjeuša i dr.).’

Navedeni iskazi nedvojbeno potvrđuju karakter i stvarne namjere pobunjenika, ali i njihovu tadašnju političku orijentaciju ključno usmjerenu u četničkom pravcu. Takva su opredjeljenja više ili manje zadržana i u nastavku trajanja Drugoga svjetskog rata, naravno uz određene formalne ideološke korekcije nastale isključivo na temelju razvoja vojno-političke situacije.

Međutim, smišljeno ratno kao i poslijeratno zadržavanje i veličanje falsificiranog pogleda na promatrane događaje, rezultirali su u razdoblju trajanja totalitarnoga komunističkog režima u Jugoslaviji nizom negativnosti. Svakako je jedna od takvih bila i činjenica da se sve do 1989. nadnevak 27. srpnja obilježavao kao Dan ustanka naroda SR Hrvatske.

Kada se na koncu redoslijedom navedenih zbivanja promatra ponašanje vodećega dijela srpskih političara, odnosno njihova ustrajna težnja za realizacijom vlastitih političkih opredjeljenja u Hrvatskoj tijekom XX. stoljeća, koja se jednim dijelom mogu personificirati i događajima vezanim uz mjesto Srb, onda je tome potrebno pristupati isključivo na način uvažavanja povijesnih činjenica, uz obvezu zanemarivanja bilo kakvih predrasuda i dojmova. I upravo se razlaganjem takvih političkih događaja nedvojbeno potvrđuje srpski neprekinuti niz koji je uglavnom težio stvaranju permanentnog ozračja nesuglasja s Hrvatima.

Velikosrpska politika i prije uspostave NDH

U tom kontekstu ne može se zanemariti činjenica kako problem započinje već od trenutka funkcioniranja zajedničke države Kraljevstva SHS, kada se, naime, u javnosti apostrofiraju aktualne srpske verbalne preporuke, odnosno prijetnje o izglednoj tzv. amputaciji Hrvatske. Takve se ideje potom intenziviraju 1928., neposredno nakon atentata što ga je nad parlamentarnim zastupnicima Hrvatske seljačke stranke počinio zastupnik (poslanik) Narodne radikalne stranke u Narodnoj skupštini u Beogradu. Slijed navedenog ponašanja nastavljen je 1939., i to zahtjevima za izdvajanjem dijelova hrvatskih teritorija, tzv. srpskih srezova iz tada sporazumno uspostavljene administrativno-političke jedinice Banovine Hrvatske.

Na istome političkom tragu nastali su i naknadni srpski zahtjevi iz 1941. u vrijeme uspostave NDH, koji su se prioritetno zasnivali na njihovim traženjima za izdvajanjem, odnosno pripajanjem tako izdvojenih dijelova hrvatskog teritorija fašističkoj Italiji. Posljednje srpsko neprihvaćanje hrvatske države dogodilo se 1990., kada se preko tzv. težnje za ostvarenjem srpske autonomije u Hrvatskoj, zapravo zahtijevalo odvajanje dijela hrvatskog teritorija iz državne cjeline.

Na osnovi spomenutih zbivanja nedvojbeno proizlazi prisutna odgovornost dijela srpske politike u Hrvatskoj, koja se u svojim glavnim političkim opredjeljenjima često oslanjala na ciljanu potrebu zadržavanja zategnutih odnosa s Hrvatima. Tako je i ovdje problematizirani događaj iz mjesta Srb nastao 27. srpnja 1941., odnosno njegove glavne značajke, najbolji pokazatelji stvarnoga pravca srpske politike u Hrvatskoj. U to su se vrijeme četnici i komunisti, uz osjetnu potporu talijanskih fašista, pobunili protiv hrvatske države, a nikako samo i isključivo protiv njezina režima.

I to je zapravo ključna odrednica, koja se stalno pokušava opravdati navodno prihvatljivom osvetom za nerazumno, neodgovorno i nepromišljeno ponašanje režima NDH prema srpskom pučanstvu u Hrvatskoj.

Pritom treba naglasiti kako postupci režima NDH nisu mogli biti Srbima opravdanje za destruktivno ponašanje, odnosno njihova presudna odrednica za ostvarenjem nasilnog otkidanja dijela hrvatskog teritorija. Pored ostaloga ne i zato što je takvo srpsko političko opredjeljenje egzistiralo i prije faktične uspostave NDH. Također, s obzirom na navedeno, važno je napomenuti i to kako je nadasve neprimjereno i neodgovorno pozivati se na tzv. opravdano osvetničko ponašanje jednostavno zato što se takav pristup ne može isključivo selektivno primjenjivati.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Zbivanja u Srbu bila su logičan slijed srpske politike neprihvaćanja Hrvatske, i takva se ne mogu pojednostavljeno tumačiti primamljivim pojmom antifašizma. O kakvu je antifašizmu bila riječ, najbolje svjedoči i tadašnja aktivna početna suradnja četnika i talijanskih fašista, odnosno četnika i malobrojnih komunista. Shodno tome, nelogično bi bilo talijansku fašističku suradnju s pobunjenicima nazivati antifašizmom, jer bi u tom slučaju to doista bio paradoks po kojemu su i fašisti izravno sudjelovali u antifašističkoj pobuni.

Na koncu treba primijetiti i posebno važnu činjenicu kako oružana srpska pobuna nije bila pokretana dok se Hrvatska nalazila u okviru monarhističke ili pak komunističke Jugoslavije. To je povijesna činjenica koja svakako govori sama za sebe. I zbog toga je ovoj problematici neophodno prilaziti slojevito, uvažavajući različite aspekte događaja, te težiti sveobuhvatnom prikazu činjenica koje su presudno utjecale na razvoj prilika, jer nedostatak takva pristupa ciljano bi usmjeravao u pogrješnom pravcu.

Simo Dubajić: Partija se kolebala i čekala direktive Kominterne

Simo Dubajić tvrdi kako su u razdoblju od početka ratnih događaja u Jugoslaviji iz mjeseca travnja, pa do 22. lipnja 1941., prevladavali odnosi u kojima su ‘čak i fašisti bili sasvim trpeljivi prema komunistima.

Smatrali su ih podanički odanima sovjetsko-njemačkom paktu o nenapadanju i privremenim saučesnicima u oslobađanju pribaltičkih zemalja i Poljske od kolonijalne pokornosti engleskom trulom kapitalizmu, a za račun moćnog Trećeg Rajha i SSSR.’

Simo Š. Dubajić i Gojko Polovina svojedobno su vodili preko medija otvorenu raspravu u kojoj je Dubajić između ostaloga upozorio Polovinu: ‘Čoveče, Gojko! Zar Vi do današnjeg dana niste uvideli da Vaša ličnost na čelu ličkog ustanka na ustaše, s par entuzijasta koje vodi Đoko, negira rukovodeću ulogu Partije?! Jer, Vi ste bili iznimka koja je potvrđivala pravilo, po kojem se Partija, kao celina kolebala i čekala direktive Kominterne, verne Staljinovom sporazumu s Hitlerom’. Pritom je nadalje upitao: ‘Sećate li se naših muka da komuniste naturimo srpskom narodu za komesare, kao vođe ustanka?

Godina 1990. – ponavljanje već viđenoga

No kakva je reakcija srpskoga pučanstva u Hrvatskoj uslijedila u povodu novonastalih političkih okolnosti koncem XX. stoljeća? Naime, 25. srpnja 1990. Sabor Socijalističke Republike Hrvatske (SRH) usvojio je amandmane na Ustav čime je Republika Hrvatska postala suverenom državom i to bez pridjeva ‘socijalistička’, a istodobno se s njezine zastave brisala zvijezda petokraka i umetnut je povijesni hrvatski grb.

Istoga dana Srbi u Hrvatskoj održali su miting u mjestu Srb i tamo usvojili ‘Deklaraciju o suverenosti i autonomiji srpskog naroda’ u kojoj je, pored ostaloga, stajalo i sljedeće: ‘Odcjepljuju se narodi, a ne države’ te nadalje: ‘Srpski narod daje sebi pravo da se na istorijskim teritorijama, koje objedinjuju sadašnje granice Hrvatske, opredjeljuje s kime će živjeti i kako će se povezivati sa drugim narodima u Jugoslaviji’.

Na temelju toga slijedilo je 30. listopada 1990., opet u Srbu, usvajanje teksta proglašenja ‘srpske autonomije u Hrvatskoj’.

* Piše: dr. sc. Zlatko Begonja, zaposlenik je Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru i zaposlenik je Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru od rujna 2004., te se od 2009. nalazi na mjestu upravitelja. Član je uredništva i tehnički urednik znanstvenog časopisa Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru.
* Izvor teksta: Hrvatski tjednik

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik