Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha, kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade!
I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.
Luka 3,1-6
Kada čitamo evanđelje – da bismo otkrili svu njegovu dubinu – potrebno je staviti se u kožu prvih slušatelja koji nisu znali kako će pojedini ulomak završiti. Primjer za to današnji je evanđeoski ulomak Lukina evanđelja.
Piše evanđelista: „Petnaeste godine vladanja cara Tiberija“ – početak ulomka je pretjerano svečan što pokazuje Lukinu nakanu da slušatelja kani dovesti do iznenađenja. Dakle, Luka započinje ulomak s carem Tiberijem. U to vrijeme, moćnici zemlje bili su smatrani bogovima. Stoga Luka započinje upravo s osobom koja je najbliže Bogu; štoviše ona sama to jest; imperator je bog.
„Dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske“ – kako svečana najava svih tadašnjih moćnika – „i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe“. Čudno, tada je mogao biti samo jedan veliki svećenik. Zašto onda Luka spominje dvojicu – Anu i Kajfu? Lukina je nakana doći do broja sedam koji u biblijskom govoru predstavlja potpunost, ono što je cjelovito, kompletno. Ako bismo to preveli na današnji jezik, to bi bilo kao da su se sabrali moćnici najrazvijenijih zemalja poznati pod imenom G7.
I evo nam iznenađenja: „dođe riječ Božja“ – komu to? Naime, prisutni su car Tiberije, imperator – bog; zatim veliki svećenici koji su predstavnici Boga na zemlji. Komu će to dođi riječ Božja? Kada Bog kani intervenirati u povijesti – a to je istinsko iznenađenje – izbjegava sveta mjesta i religiozne osobe jer zna da su neprijateljski raspoloženi i neposlušni prema njegovoj poruci.
Prema tome, „dođe riječ Božja“ – ni jednom od gore spomenutih moćnika svijeta nego nekom „Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji.“ No, što Ivan radi u pustinji? Ivan, kao sin svećenika, u dobi od 18 godina trebao bi se pojaviti u Hramu kako bi bio pregledan da nema nikakvih nedostataka koji bi mu eventualno priječili obavljanje svećeničke službe kao nasljednik svoga oca.
Međutim, Ivan je osoba koja je još od majčina krila bio ispunjena Duhom Svetim – on je čovjek Duha a ne čovjek obreda. Zato prekida s tim ritualima te odlazi u pustinju, daleko od Jeruzalema. Upravo na njega silazi riječ Božja.
„On obiđe svu okolicu jordansku“ – Jordan nas podsjeća na rijeku koju je izraelski narod morao priječi kako bi ušao u Obećanu zemlju. Sada je ta ista Obećana zemlja postala zemlja ropstva iz koje narod treba izaći.
„Propovijedajući obraćeničko krštenje“ – izraz „krštenje“ nema naše liturgijsko značenje nego je u to doba bio obred potpunog uranjanja u vodu pri čemu se – simbolično – umiralo onomu što je čovjek do tada bio te se izlazilo iz vode kao novo stvorenje, nova osoba.
Ivan propovijeda taj znak uranjanja kao sliku jednog obraćenja. U grčkom jeziku „obraćenje“ se izriče na dva načina: jedno je religiozno obraćenje kao povratak Bogu i religiji što evanđelisti izbjegavaju. Drugi, pak, način odnosi se na promjenu ponašanja odnosno na radikalnu promjenu vlastita života i postojanja. Upravo taj drugi izraz evanđelisti koriste kada govore o obraćenju.
To je razlog zašto poruka promjene ponašanja nije mogla biti upućena svećeničkoj kasti na vlasti niti moćnicima. Naime, svi oni ne vole promjene, još manje promjene vlastita života. Ivan, dakle, poziva na obraćenje. Što to znači? Ako si do sada živio samo za sebe, od sada živi za druge.
A sve to „na otpuštenje grijeha“. To što Ivan čini i govori – nečuveno je, prevelik izazov jer grijesi su mogli biti otpušteni samo u Hramu u Jeruzalemu kada je trebalo prinijeti i propisani dar Bogu. Ivan se s time ne slaže. On – čovjek Duha – govori da se grijesi ne otpuštaju po nekom religioznom obredu prinoseći dar Bogu nego po radikalnoj promjeni života – živeći za druge otpuštaju se grijesi!
„Kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka“ – ovdje Luka citira „knjigu utjeha“ – drugi dio knjige proroka Izaije kojega napisa anonimni prorok na koncu izgnanstva a radi se o pozivu napustiti zemlju ropstva: „Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“
„Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.“ Ili još bolji prijevod: „svaki čovjek će vidjeti slavu Božju“. Vrlo je važan ovaj izraz „svaki čovjek“. Prema tim riječima, ne postoje isključene osobe od Božje ljubavi. Ne postoje isključene osobe kojima ne bi bio upućen poziv na obraćenje radi ostvarenja kraljevstva Božjeg. Svaki čovjek je određen iskusiti slavu Božju odnosno Božju ljubav.
Petar će reći u Djelima apostolskim da mu je Bog objavio da ne postoji ništa nečisto ili nitko isključen iz Božje ljubavi. To je navještaj Radosne vijesti.
Božja riječ bì upućena po Ivanu kao poziv na promjenu života a to je poziv upućen svakom čovjeku, bez iznimke!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
