Kad kažem riječ Hrvatska, stvori mi se knedla u grlu. Tijelom se prolije osjećaj topline. Emocije se pretvore u golemi kovitlac ponosa, poštovanja i ljubavi. A sjećanja navru kao voda spremna probiti branu. I krenu iz oka. Ona sjećanja. Na devedesete. Na Vukovar. Na moj rodni Brod. Na Dubrovnik. Liku. Knin. Petrinju. Na sva ona sela za koja su mnogi po prvi put čuli slušajući vijesti o stradavanju i razaranjima hrvatske zemlje u Domovinskom ratu.
No, nije Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja okidač za memoriju. Mi koji istinski volimo Hrvatsku (a ima nas, još uvijek nas ima!), u nama, bez imalo patetike, uvijek kuca bilo domoljublja. Ovi su dani, baš kao i oni u studenome, dani u kojima smo ponovno pozvani sabrati se i iskazati zahvalnost onima zbog kojih smo danas tu. A to su hrvatski branitelji.
Mimohod branitelja
Na Dan hrvatskih branitelja, ovoga ponedjeljka, u nekim se hrvatskim gradovima održao mimohod naših branitelja. U Puli se, već tradicionalno, održao mimohod branitelja Istarske županije, i to 12. po redu.
Neki su do juga Istre potegnuli na stotine kilometara, počevši od Umaga, pa sve do Vukovarsko-srijemske županije. Kažu mi sudionici, nikada ih se nije okupilo više nego ove godine.
“To je najvažnije”, kažem. I jest. To je najvažnije.
Hrvatskih branitelja, iz godine u godinu, sve je manje. Između ostaloga i zbog proteka vremena. No, mimo vremena, mnogi od njih, uslijed narušena zdravlja, ili mogućnosti daljnje borbe sa životom, odlaze prije nego bi trebali.
Prošle sam se godine, prateći mimohod, pomno zagledala u lica tih muškaraca i žena koji su u (ranoj) mladosti poslušali zov Domovine i spremno krenuli staviti svoj život na kocku. Na svakome od njih iščitava se mnogo toga.
No, hodajući ulicom i noseći zastave, oni pronose duh zajedništva. Onog zajedništva na koje smo, nažalost, zaboravili. I šutke smo prepustili da i njih, i nas, nadglasaju oni koji našu svetu Domovinu, stvorenu u krvi, niti ne vole. Dapače. Bili bi najsretniji da je, kao ni branitelja, a ni nas – nema.
>Mostarkić Gobbo: Smrt Jugoslavije 2024.
Obnova zajedništva
Nemoguće je umoriti se od ljubavi. Ona je jedino pravo ‘gorivo’ života. Ona nas gura da djelujemo i činimo ispravne stvari. Ljubav prema svom narodu, domu i Domovini bila je i poriv koji je naše branitelje u ratu potaknuo na obranu Hrvatske. I tjerao ih dalje svakoga dana.
Zajedništvo među braniteljima tijekom Domovinskog rata prenosilo se i na nas koji smo sa strepnjom pratili svaku vijest tih mjeseci, tih godina koje su se činile beskrajnima.
Zato nas danas životi branitelja, ne samo oni ugasli, već i ovi koji mimohodom podsjećaju na svoje postojanje, pozivaju na obnovu tog zajedništva. Jedino je tako moguće (o)braniti ono što je danas, u prividnome miru, napadnuto.
(Ne)tolerancija današnjice
Danas vodimo borbe s brojnim perfidnim ‘igračima’ domaćih i inozemnih političkih i medijskih struktura, nametnutim ideologijama, lažnim prikazima stvarnosti.
Zbog svega toga danas uopće nemam tolerancije prema “dramama” današnjice. Onim “dramama” poput državne mature ili pisanja eseja iz materinskog hrvatskog jezika.
No, nemam tolerancije ni prema zalaganju za zatiranje svega hrvatskog. Ideologijama koje mrve temeljne vrijednosti društva. Napadima na vjeru. Na obitelj. Na istinu.
Ja sam jedna od onih koji u djetinjstvu tih devedesetih danonoćno nisu napuštali podrum. škole su bile zatvorene. Nastavu smo slušali preko radija. Ako je bilo struje. Ili dok u “tranzistoru” izdrže baterije. Ili uživo po skloništima, ako se nakon nekoliko tjedana smjelo izaći, udahnuti vanjski zrak. I sve to sumanuto trčeći po kvartu s molitvom da preživiš još nekoliko metara. Neka djeca nisu bila te sreće. Zato dodatno bole sve provokacije i nepravde.
A toliko je nepravdi, danas teško objašnjivih djeci i mladim generacijama, koje se trebaju i moraju objasniti.
Hrvatska bez utega
Zato, kad kažem Hrvatska, to je trenutak u kojemu želim govoriti o Hrvatskoj. Slušati o njoj. Ne laži. Ne uvrede. Ne blato.
Želim Hrvatsku koju mogu voljeti bez težine grižnje savjesti. Pisati o njoj bez utega. Nadu i utjehu mi daju mladi koji razumiju Domovinski rat, bez da su ga proživjeli. Oni koji su o domoljubnim vrijednostima slušali od svojih predaka. Nadu bude mladi koji se okupljaju u vjeri i molitvi. Koji žive zdrave živote. Živote koji, ako ustraju u tom načinu, itekako imaju budućnost. Svijetlu budućnost.
Ne znam rađa li se s domoljubljem ili ga se uči.
Ali, kad kažem Hrvatska, želim da svi Hrvati smiju osjetiti potpunu slobodu. Onu slobodu koja je izborena krvlju i životima naših branitelja. Zbog kojih kosti tisuća nestalih ljudi još uvijek šute pod zemljom. Tko zna gdje. I tko zna do kada.
Opravdavati domoljublje 2024.? Zašto? Meri Cetinić pjeva: “To je zemlja dide mog i oca mog…”. To je dovoljno.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
