Uz 129. obljetnicu rođenja i 39. obljetnicu smrti mons. Bože Milanovića (Kringa, 1890. ̶ Pazin, 1980.), svećenika, hrvatskoga domoljuba i političkog stradalnika zaslužnoga za sjedinjenje Istre s domovinom Hrvatskom u Kringi, u utorak, 8. listopada održali su se i ove godine Dani mons. Bože Milanovića u organizaciji Župe Kringa, Bratovštine „Hrvatska Istra“ i Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“.
> Znate li koji su istarski svećenici ubijeni u Drugom svjetskom ratu i nakon njega?
Program je započeo polaganjem cvijeća u Spomen-park mons. Bože Milanovića. U 18 sati svečanu misu u prepunoj župnoj crkvi predvodio je mons. Ivan Milovan, biskup u miru. Događaju je uz članove Bratovštine „Hrvatska Istra“ i Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“ prisustvovao i saborski zastupnik Davor Ivo Stier, bivši HDZ-ov ministar vanjskih i europskih poslova.
Nakon misnog slavlja, u župnoj crkvi, prof. dr. sc. Nevio Šetić izrekao je izlaganje na temu „Mons. Božo Milanović, svećenik i hrvatski domoljub“.
Tko je bio Božo Milanović, svećenik kojega ni opasnost od smrti i progona nije spriječila u zauzimanju za pripadnost Istre Hrvatskoj?
Pariški mirovni sporazumi nakon Drugog svjetskog rata bili su mjesto na kojima se odlučivalo i o sudbini Istre. Istra se za vrijeme prve Jugoslavije – od kraja Prvog pa do Drugog svjetskog rata nalazila u sastavu Italije. Pod nasrtajima talijanskog fašizma, ondje je nasilno suzbijan rad hrvatskih kulturnih i obrazovnih ustanova te su uništavani povijesni spomenici koji su svjedočili o hrvatskom identitetu.
Upravo je uloga hrvatskog katoličkog svećenstva u Istri, koje je imalo velike zasluge za očuvanje identiteta i kulture Hrvata, bila odlučujuća i u odlukama same pariške mirovne konferencije. Među njima je vodeću ulogu imao Božo Milanović.
Don Milanovića svrstava se među najznačajnije osobe u Istri u 20. stoljeću kada je u pitanju razvoj kulture i očuvanje hrvatskog identiteta.
Pozivajući se ponajprije na bogatu glagoljičku baštinu Istre, Milanović je neumorno progovarao o slavenskim obilježjima Istre. Na njegovu inicijativu je grupa od 47 istarskih svećenika potpisala zajedničku izjavu o priključenju Istre Jugoslaviji. Lobirao je u Pazinu, Burxellesu i Parizu. U Pazinu je 1946., prigodom posjete međusavezničke komisije, priredio izložbu u zgradi biskupskog sjemeništa, pod naslovom “Izložba – Svjedočanstva o slavenstvu Istre”.
Dana 15. rujna 1947. savezničke su snage u Parizu, na temelju priloženih dokumenata svih strana (Italije i bivše Jugoslavije) donijele definitivnu o pripojenju Istre Jugoslaviji.
U trenutcima kada je i u Istri već vladao komunistički teror nad Katoličkom Crkvom (jedan od žrtava bio je blaženi Miroslav Bulešić), mnogima je bilo nevjerojatno što se istarski svećenici, usprkos svemu, zalažu da Istra bude dio Jugoslavije. I samog Božu Milanovića jedan je katolički novinar u Parizu upitao kako to da istarski svećenici radije žele pod komunističku Jugoslaviju nego pod katoličku Italiju.
Milanović mu je odgovorio dobro poznatom rečenicom:
“Državne granice se određuju za stoljeća, režimi prolaze, a narod ostaje.”
Uvjereni da je to povijesni trenutak kada Istra konačno treba biti pripojena Hrvatskoj, istarski su katolički svećenici bili spremni pretrpjeti i najteže komunističke progone, s čvrstim uvjerenjem kako će i taj režim jednom proći, a narod u Istri i dalje moći biti dio svoje hrvatske domovine.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
