Imotski – kako je hrvatski ponos oslobođen od Turaka prije točno 300 godina

Foto: Wikimedia.commons/Martin Brož

Nakon 224 godine turskog upravljanja na današnji dan prije točno 300 godina 2. kolovoza 1717. cijela Imotska krajina je oslobođena od Turaka.

Požarevačkim mirom 1718. turska vlast je zamijenjena s mletačkom. U borbama za oslobođenje Imotskog borili su se Hrvati na strani Mlečana. Sve do nedavno – do godine 1947. – na Širokom Brijegu čuvala se jedna zastava pod kojom su se Imoćani borili s Turcima. Zastava je bila velika 74 x 97 cm, bijela je s crvenim križem. U borbama je sva izrešetana mecima. Pod ovom zastavom Imoćani su osvojili Imotski.

Tijekom cijelog XVI. stoljeća na prostoru ranosrednjovjekovne hrvatske države sukobljavale su se tri strane: Osmansko Carstvo, Mletačka Republika i Habsburška Monarhija.

Povijesne okolnosti – Imotski pod Turcima

Mletačko-osmanske odnose sredinom XVII. stoljeća obilježio je Kandijski rat, koji je započeo osmanskim napadom 1645. s namjerom da se Veneciji preotme Kreta (Kandija). U Dalmaciji su osmanlijske snage doživjele više neuspjeha. Mlečani su na svoju stranu uspijevali pridobiti izbjeglice iz susjednih osmanskih krajeva, koje su pretvarali u krajišnike – uskoke u Ravnim kotarima i hajduke u Makarskoj krajini i Boki kotorskoj, piše matica.hr

Nakon neuspjele turske opsade Beča 1683. dolazi do novoga mletačko-turskog rata, ovaj put za Peloponez (Moreju). Rat se vodio i na širem području Dalmacije te Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući iznimnoj hrabrosti domaćih vojnih snaga sastavljenih od Hrvata, Mlečani su zauzeli Knin, Vrliku, Sinj, Vrgorac i Gabelu. Mirovni pregovori u Srijemskim Karlovcima iz 1699. potvrdili su novu mletačku stečevinu (Acquisto nuovo) i granicu linea Grimani, samo dvadesetak kilometara od turskog Imotskog.

Osmanlije su zbog Moreje 1714. poveli novi rat protiv Mlečana, koji se i ovaj put vodio i na dalmatinskom i hercegovačkom tlu, gdje su Mlečani, točnije Hrvati, uspješno odbili osmanski napad na Sinj u kolovozu 1715. (Sinjska alka), te krenuli na oslobođenje Imotskog. Dragocjen opis oslobađanja Imotskog u svojim je spisima ostavio generalni providur Dalmacije Alvise Mocenigo III. Mocenigovi su spisi napisani na talijanskom jeziku, čuvaju se u Državnom arhivu u Zadru, a preveli su ih povjesničar fra Andrija Nikić i dr. Mijo Milas.

Vojska kreće iz Omiša – cilj Imotski

Na molbu imotskih fratara braće Šoića, podrijetlom iz Mostara, Mocenigo je 1717. odlučio Osmanlijama preoteti imotsku tvrđavu. Kako bi spriječio osmanske snage iz susjednih krajeva da pruže pomoć onima u Imotskom, jedan je dio trupa poslao prema Neretvi, Trebinju i Stonu, dok su vrgorački krajišnici imali obvezu spriječiti dolazak osmanske vojske iz Livna i Glamoča.

Providur se s glavninom vojske uputio iz Omiša 23. srpnja 1717., te su mu trebala gotovo dva dana da stigne u Imotsko polje. Osobno je zapovijedao napadom, a naredbe su na terenu provodili general Emo i zapovjednik top­ništva Rizzo. Napad je najavila topovska kanonada ujutro 27. srpnja. Mletačka je vojska brzo zauzela samu varoš i prisilila Osmanlije na povlačenje u tvrđavu Topanu. Ohrabreni neosvojivošću utvrde i očekujući pojačanje iz susjednih hercegovačkih gradova, Osmanlije su se odbijali predati. Njihova je posada prema jednoj procjeni brojila ukupno 111 ljudi, među kojima je bilo sedam aga te jedan dizdar.

Zadnji napad u Imotskom – neosvojiva tvrđava Topana

Potpomognut paljbom mušketira smještenih po okolnim kućama i varoškim tornjevima, jedan dio napadača, penjući se jedan na drugoga, preskače prvi bedem te ga osvajaju. Na to se Osmanlije povlače iza drugog bedema, blokirajući vrata kamenjem. Sinjanin Ante Vrdoljak prvi se popeo na bedem i na njega objesio zastavu Sv. Marka, te je za svoju požrtvovnost nagrađen doživotnom mirovinom u mjesečnom iznosu od 2 dukata. Uvidjevši da je gotovo nemoguće osvojiti drugi red bedema, Mocenigo je Osmanlijama ponovio poziv na predaju. U međuvremenu dio mletačkih trupa uspješno presreće osmanlijsko pojačanje iz Duvanjskog polja. Napadači su odlučili upotrijebiti minere, koje su nadzirali inženjeri. Nakon što su Mlečani uništili osmansko pojačanje a mineri nanijeli dovoljno štete fortifikaciji, Osmanlije su se 1. kolovoza 1717. odlučili predati, da bi dan potom, na blagdan Gospe od Anđela, koju su stanovnici grada prihvatili za svoju zaštitnicu, Imotski bio konačno oslobođen.

Mocenigo u svojem izvješću navodi da su se predala ukupno 103 Turčina, koji su prema dogovoru pod pratnjom upućeni u Ljubuški. Dio tih Osmanlija koji su se povukli u Ljubuški i Mostar poslije je bio optužen za izdaju, te im je oduzeta zemlja zbog sumnji da su imotsku tvrđavu zapravo prodali neprijatelju.

Mletačko-turska granica od prije 300 godina – današnja granica Hrvatske i Hercegovine

Da bi što više pridobili simpatije naroda Mlečani su razdijelili osvojenu zemlju pojedinim obiteljima. Tako su nastale vrlo vrijedne katastarske knjige, prepune brojnih podataka.

Kako je stanovništvo u Imotskoj krajini god. 1717. bilo prorijeđeno zbog iseljavanja, a i povlačenja s Turcima u Bekiju, Mlečani dovode nove stanovnike, među njima i pravoslavne, te ih naseljavaju u Krajinu.

Mletačko-osmanska granica uspostavljena Požarevačkim mirom uglavnom je i današnja granica između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Prema legendi topovska kugla ispaljena s Topane u tom razdoblju odredila je današnju državnu granicu na oko 5 km udaljenosti od Imotskog. Nakon što su izgubili Imotski, Osmanlije su prenijeli sjedište prijašnjega Imotskoga kadiluka u Ljubuški, te su osnovali kadiluk Imotska Bekija.

Jedna od posebnosti koja je prešla u običaj bila je praksa da preko sto godina, pojedine turske obitelji, traže s bivših svojih posjeda u Imotskoj krajini takse na kućarinu, pašarinu, zemljarinu i slično. Očito je tu zakazala mletačka vlast, kojoj nije bilo stalo do bržeg ekonomskog napretka stanovništva Imotske krajine.

Svake godine Imoćani se sa zahvalnošću sjećaju velike pobjede izvojevane kršćanskim oružjem i posebnom pomoću Majke Božje. Općina je to činila vanjskim slavljem. U predvečerje su se na Topani palili “svitnjaci”. Uz gruvanje “mačkula” i veliki vatromet gradska je glazba držala koncert. Komunistička vlast to je prekinula. Čak je zabranila procesiju gradskim ulicama.

U slobodnoj državi Hrvatskoj sve se obnovilo. Blagdan Gospe od Anđela 2. kolovoza  službeno je proglašen Danom grada Imotskoga.

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/matica.hr