Joško Čelan o filmu: ‘Tito – dozvola za genocid’

0
14
Foto: croative.net, commons.wikimedia.org; fotomontaža: Narod.hr

Srednjometražni dokumentarni film, dug 37 minuta, pod naslovom ‘Tito – dozvola za genocid’ (2017.) američkoga autora Nikole Kneza dospio je do mene preko umirovljenoga brigadira Hrvatske vojske Ivana Seljana, sada i dužnosnika Počasnoga bleiburškog voda. Odvrtio sam ga – zbog jasnije slike o ovome ozbiljnom i vrijednome uratku – dva puta: prvi put mi se učinio dobrim, a drugi put vrlo dobrim, piše Joško Čelan u Hrvatskom tjedniku od 26. travnja 2018.

To je za današnje hrvatske filmske (ne)prilike – u prvome redu, zbog sadašnje ‘inkluzivne’ europske ‘hrvatske’ vlasti i posebno njezine katastrofalne, pače i subverzivne, kulturne politike – čini se, najviša moguća ocjena.

> VIDEO nalazišta: Huda jama – jugokomunisti zakopali preko 3000 živih zarobljenika

A evo i zašto: ovakvi filmovi – pa radili ih Hrvati iz domovine ili, kao ovdje, Hrvati tko zna kojega po redu hrvatskog naraštaja iz dijaspore – moći će dobivati čiste petice tek kada iza njih počne stajati, uz odgovarajuće produkcijske uvjete, cijeli hrvatski narod, doma i vani, i samosvjesna i istinski neovisna hrvatska država. Ovoga trenutka, koji – ‘slučajno’ – traje već blizu dva desetljeća, taj narod i ta država takve uvjete osigurava samo neprijateljima toga istog naroda i te iste države.

> Huda jama: Pismo ubijene trudnice Ivanke Novak Škrabec svom nerođenom djetetu

Riječ je o onima i onakvima koji diljem svijeta, recimo, krivotvore hrvatsku povijest i sadašnjost te sramote, medu ostalim, i ustav Republike Hrvatske ne samo u dramskome tkivu, nego – što je svjetski raritet! – i u samim naslovima bezgranično zadrtih, a istodobno raskošno financiranih protuhrvatskih filmova. O njihovim ‘svjetskim trijumfima’ još gori i još pokvareniji protuhrvatski mediji uredno nas sadomazohistički izvješćuju, a vladajući i politički ispra(v)ni ‘bruseljaci’ glume daje to smeće ustvari nekakva ‘hrvatska kultura’.

Senzibiliziranje svijeta

No vratimo se Knezovu filmu. Iz njegova reklamnoga materijala, osim očite teme, Bleiburškoga jugokomunističkog genocida nad Hrvatima te autorova imena, saznajemo i za scenaristicu dr. Dorothy S. McClellan. Ime i prezime očito je angloameričko. Što je dodatna vrijednost – to, naime, da se upravo netko takav zainteresirao za ovu i ovakvu ‘politički neispravnu’ temu, pri čemu scenaristica nije jedina. Još su dragocjeniji angloamerički časnici i sudci, koji u filmu emotivno, ali i bez popusta ubojicama i naredbodavcima, balkanskim i bjelosvjetskim, malim i velikim, svjedoče o povijesnim činjenicama i međunarodno-pravnoj naravi Bleiburške tragedije.

> Kočevski rog – stratište preko 40.000 Hrvata

Kao producenti navode se tvrtka iFilms i Hrvatski filmski institut, odnosno Nikola Knez i Damir Radoš, a zemlje proizvodnje USA i Hrvatska, uz korištenje građe Hrvatskoga povijesnog muzeja i privatne zbirke Michaela Palaicha. Sve ovo zvuči vrlo ‘institucionalno’, ali je daleko od toga.

Naime, već reklamni materijal ‘geštetnerske’ kvalitete svjedoči daje riječ o sirotinjskoj ‘kućnoj radinosti’ mlađega naraštaja hrvatskih domoljuba iz dijaspore. Oni ovim smjernim, ali kvalitetnim, a možda čak i djelotvornim ‘dokumentarcem’ pokušavaju senzibilizirati ‘veliki svijet’, već debelo ogrezao u ‘novo barbarstvo’, za jedan gotovo potpuno prešućeni genocid nad hrvatskim narodom, koji se broji u više stotina tisuća nevinih žrtava.

Činjenica da mi se na prvo gledanje film učinio ‘samo’ dobar, posljedica je toga što je – naravno, u ovoj ‘podzemnoj’ hrvatskoj filmskoj javnosti, a ne na režimsko-oligarhijskim festivalima i ‘nacionalnim’ tv-kanalima – posljednjih godina kružio jedan broj sličnih uradaka pa su se neki dokumentarni kadrovi i osobna svjedočenja činili već viđenima.

Svjedoke je, naime, moguće podijeliti najprije na ondašnje i današnje, a potom i hrvatske i strane. Među ove prve spadaju autentični hrvatski bleiburški svjedoci: istaknuti hrvatski publicist John Ivan Prcela, kojega sam 2001. godine upoznao u Chicagu, Andy Mihaljević i dr. Martin J. Hrgovčić te jedan hrvatski partizan predstavljen samo kao Ivan.

> (FOTO) Komisija za istraživanje komunističkih zločina – što se sve s njom događalo?

Drugu skupinu čine časnici britanske 8. armije koja je na prijevaru izručila razoružane Hrvate na milost i nemilost – mimo svih međunarodnih konvencija i elementarne ljudskosti – podivljalim jugokomunističkim ubojicama.

U treću skupinu spadaju (srpski) ubojice Milovan Đilas, kojega se samo navodi, i Simo Dubajić, ubojica ‘posebnoga kova’, koji je u jednome trenutku priznao svoje i tuđe masovne zločine i izgovorio nešto nalik pokajanju.

Snimci u kojima britanski časnik Colin Gunner ulogu svoje vojske naziva ‘prokletom’, jasno kaže ‘stidjeli smo se (svoga sudioništva u zločinu) i danas se stidimo’ i u jednome trenutku očajno izgovori ‘Isuse Kriste!’ i zaplače – spadaju među emocionalne vrhunce ovoga filma.

Koliko god se, nakon prvoga gledanja, činilo da smo ove ili ovakve prizore već viđali u drugim sklopovima, to im nimalo ne oduzima snagu ni težinu.

Posljedice (ne)lustracije

Svoj posao dostojno su obaviti i naši suvremenici, koji su se bavili Bleiburškom tragedijom. Posebno su važni bili slovenski svjedoci dr. Jože Dežman i Milja Ferenc te 62-godišnji Nijemac Berndt Posse-It, član izvršnoga povjerenstva bavarskoga (DSU-a i član Europskoga parlamenta od 1994. do 2014. godine.

Spomenuti Slovenci izravno su sudjelovali u otkrivanju jednoga od najstrašnijih stratišta, Hude jame (‘427 trupla samo na jednom mjestu’, ‘ukupno 3000 ubijenih’, ‘plakao sam kao malo dijete’). Dijelom su i službeno predstavljali slovensku državu i, što je bitno, nije im moguće predbaciti eventualnu hrvatsku pristranost.

> Roman Leljak: Huda Jama – industrija smrti

Dr. Dežman izravno je rekao da je ‘titoizam bio genocidni sustav’, te da je ‘u samo nekoliko mjeseci ubijeno 250.000 ljudi’ (velikom većinom Hrvata). Također je u izravnu vezu doveo ondašnju Hudu jamu s današnjom Ovčarom i zatražio da se konačno prekine taj ‘krug krvi’. To će, čini se, još koje desetljeće trebati objašnjavati ovdašnjoj zločinačkoj jugo-partizaniji i njihovim izdancima i sljedbenicima.

Dojmljivo su svjedočili i hrvatski političari povjesničari i publicisti Ante Beljo, Vice Vukojević i dr. Ivo Lučić.

Ovaj posljednji naveo je i podatak da je samo u Hercegovini ‘ubijeno 24.000 Hrvata, među njima 800 žena i 800 maloljetnika’. Naveo je i jedno Izvješće američkoga veleposlanstva iz rujna 1945. godine po kojemu je ‘čak i Gestapo bio razmjerno suzdržan u usporedbi s Titovom Oznom.

Vukojević je spomenuo ‘više od 1.000 masovnih grobnica’ samo u Hrvatskoj, od toga prema Belji, ‘180 u Zagrebu’.

On je osim toga spomenuo današnje (sve)moćne branitelje titoističkih zločina, koji su, po ponovnome dolasku na vlast, 2000. godine, ukinuli državnu komisiju za njihovo istraživanje i (nikada neostvareno) kažnjavanja. Na to se nadovezao i spomenuti Slovenac Ferenc, koji se pred kamerom upitao: ‘Znamo kako je i zašto to bilo nemoguće u komunizmu, ali zašto danas?!’ Upravo tu se negdje čula riječ koji bi sve objasnila i razriješila, ali joj nije dopušteno da odzvoni: lustracija!

Đavao s asistentom

Prije nego što je teški govor činjenica ustupio mjesto jednoj završnoj lirskoj sekvenci u kojoj se čuo i glas američke pjevačice Joan Baez, autor Nikola Knez svojevrstan zaključak prepustio je pokojnome Geraldu Draperu, profesoru međunarodnoga prava i savezničkome pukovniku, koji je, među ostalim, za nümberško suđenje ispitivao Rudolfa Hessa. zapovjednika Auschwitza.

Tito je trebao biti osuđen kao ratni zločinac, a Velika Britanija je trebala biti suodgovorna za njegove ratne zločine – sažeto je glasio Draperov sud.

> Titovi zločini – na Banovini (Čemernica) postoji hrvatska Huda jama sa zazidanim ljudima

Činjenica da je ovaj film već prikazan na nekim filmskim i znanstvenim prigodama u SAD-u i u svijetu, govori o tome koliko bi bilo moguće općim narodnim i sustavnim državnim naporom učiniti da se hrvatski narod predstavi onim što doista jest: žrtvom, a ne počiniteljem genocida.

Taj osloboditeljski čin, iznutra i izvana, bit će moguć tek kad se uništi jugotitoistička ‘duboka država’ (‘deep State”), koja, najmanje od 3. siječnja 2000. godine, sada s ’liberalnom’ krinkom na licu, guši nominalno nezavisnu hrvatsku državu. Potomci i sljedbenici onih istih iz Bleiburga 1945. već samo što taj najnoviji, ovaj put ‘tihi’, genocid nisu priveli kraju.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik