Na današnji dan 9. rujna 1493 godine odigrala se jedna od najvećih i najtragičnijih bitaka u povijesti hrvatskog naroda. Na Krbavskom polju, podno ponosno utvrđenog grada Udbine, hrvatska vojska predvođena banom Emerikom Derenčinom presrela je tursku vojsku na povratku iz pljačkaških pohoda.
Ta bitka označava i početak stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata.
Nakon poraza srpske vojske i kršćanske koalicije na Kosovom polju, te pada Bosne u turske ruke, turska plaćenička vojska često je provaljivala u dijelove Hrvatske i Ugarske. Ti plaćenici – akindžije – bi se u vojskama do 10 000 odlično opremljenih ljudi zalijetali u te krajeve i tamo pljačkali, palili, porobljavali i ubijali mjesno stanovništvo. To bi unosilo nemir u te krajeve i podrivalo efikasnost obrane hrvatsko-ugarskog carstva.
1491 g. hrvatska vojska nanosi težak poraz Turcima kod mjesta Vrpile blizu Udbine. Presreli su tursku pljačkašku vojsku od 10.000 ljudi u povratku i nanijeli težak poraz oslobodivši roblje i zarobljenike. Dvije godine se Turci nisu usudili upadati u Hrvatsku i planirali su osvetu za taj težak poraz.
Jakub-paša je tako u rujnu 1493 g. provalio u hrvatske i štajerske zemlje opustošivši Celje i Ptuj. U povratku su Turci opustošili Hrvatsko Zagorje i utvrđeni stari hrvatski grad Modruš u Lici, sjedište biskupije. Udružene hrvatske snage predvođene banom Derenčinom iz svih hrvatskih plemićkih obitelji Frankopana, Gusića, Berislavića, Šubića (djed Nikole Šubića Sigetskog – Petar Drugi), jajačkog bana Vlatkovića, sina hercega Kosače i drugi dočekali su tursku vojsku kod Krbavskog polja podno Udbine.
Bitka je počela 9. rujna 1493 g. u 9 sati. Vještim vojnim manevrima i zasjedama, iako malobrojnija, turska vojska je dovela hrvatske snage u okruženje između rijeke Krbave i turskih snaga. Raspad hrvatske vojske označila je pogibija kneza Ivana Frankopana i zarobljavanje bana Derenčina. Ostatak vojske je posječen ili zarobljen, a dio se utopio u rijeci.
Posljedice poraza Hrvata
Zapis biskupa Jurja Divnića papi Aleksandru VI svjedoči o težini poraza:
Presveti Oče u Kristu i Gospodine, preblagi gospodine, prvo ti ljubim svete noge. Mislim da je tvoja Svetost usmeno i pismeno obaviještena o porazu kršćanskom i o propasti zemalja Hrvatske, Slavonije i Panonije, koju je upravo nedavno prouzrokovao mrski neprijatelj naše vjere. Ipak sam smatrao vjernim truda da ti i ja svojim pismom izložim ili radije oplačem ono što nam se dogodilo i koliko su uništenje pretrpjeli mnogi od naših; i to što potanje jer se i u mojoj čašici miješa kocka, naime unutar granica moje biskupije vodio se rat, a veći dio ubijenih bio je iz moje biskupije, a i ja sam sve te vrlo tužne događaje vidio i velikim dijelom u njima sudjelovao…. (početak pisma biskupa Jurja Divnića papi Aleksandru VI. o Krbavskoj bitci)
Krbavska bitka na mnoge načine predstavlja prekretnicu, kraj jednoga i početak novog doba. Ona je bila posljednji pokušaj bosanskog ili hrvatskog plemstva da se samostalno, bez pomoći ugarskog ili nekog drugog stranog vladara odupru Turcima. Nedvojbeno jest da hrvatsko plemstvo poslije Krbavske bitke, slabo i osiromašeno, više nije bilo sposobno pružiti jači otpor a da je Turcima stvoren prostor za daljnja napredovanja preko Like ka Europi.
Krbavska bitka bila je na neki način uvod u Mohačku bitku, u kojoj je poginuo kralj Ludovik II. Jagelović, te ulazak Hrvatske u sastav Habsburške monarhije, čime je neposredno određena i budućnost hrvatskog naroda dugi niz stoljeća.
Povijest se, čini se, na mnogo načina ponavlja u mnogim sličnostima i poukama. Pametni uče i postaju mudriji. Hrvati su tada osjetili da im opstanka nema ako sami ne organiziraju svoju obranu. Upravo u vrijeme Krbavske bitke razvija se misao o hrvatskoj državi, a potvrda tome su i pojava hrvatskog grba i zastave. Na saboru u Cetinu tridesetak godine kasnije nakon poraza kod Mohacsa 1. siječnja 1527. hrvatsko plemstvo nastupa s punom odgovornošću za budućnost Hrvatskog Kraljevstva.
Mnoga stradanja postala su početak novih nadanja. Ta pouka je uvijek aktualna. I danas!
