Kako nakon ranjavanja i gubitka dijelova tijela u obrani domovine ponovno smoći snage i vratiti se u normalan život? Kako se saživjeti sa svojom invalidnošću i prihvatiti ju te, usprkos njoj, uložiti svu svoju energiju u životnu aktivnost i pozitivan pogled na svijet?
Upravo ta su pitanja lajtmotiv predstave „Kako glumiti normalnog čovjeka“ autora i izvođača Marija Filipija, hrvatskog branitelja i invalida Domovinskog rata, koji je svoju životnu priču pretočio u jednosatnu monodramu te publici kroz nju ponudio vedro raspoloženje i obilje zdravog humora.
Predstava je izvedena u četvrtak, 17. listopada u zagrebačkom kazalištu „Vidra“, kao već 24. izvedba u nizu.
Kroz autobiografsku dramu isprepliću se Filipijevi doživljaji iz mladosti za vrijeme Jugoslavije, tijekom koje su njegova obitelj i on sam doživljavali brojne probleme, zatim ratna događanja, te, ponajviše, događaji iz poslijeratnog vremena kada se osim borbe sa svojim hendikepom susreće i s aktualnim društvenim problemima zanemarivanja hrvatskih branitelja i vrijednosti Domovinskog rata. Filipi nas je tako, predstavljajući svoj život, uveo u svu realnost hrvatske zbilje, od potlačenosti Hrvata u vrijeme Jugoslavije, preko surovih ratnih stradanja do suvremenosti u kojoj se ponovno javljaju simpatije prema bivšoj državi, a vrijednosti na kojima je izgrađena Hrvatska u velikoj mjeri zanemaruju.
Monodrama je popraćena glazbenim točkama koje također izvodi Filipi, a neke od pjesama na repertoaru je i sam napisao. Predstavu otvara pjevajući „Zadnji fijaker“ što nas uvodi u ugođaj staroga Zagreba o kojemu se i govori na početku. Zatim imamo prilike čuti pjesmu Pata Boonea, kojega autor izdvaja kao jednog od svojih omiljenih pjevača, pjesmu „Ćale moj“ autora glazbe Zdenka Runjića najpoznatiju u izvedbi Vice Vukova, „Hrvatsko proljeće“ Zvonka Spišića i druge. Publiku su se posebno dojmile Filipijeve pjesme “Iz krvi moje trava raste” koja govori o njegovom ranjavanju te pjesma posvećena supruzi, a nakon završetka drame, autor je još jednom izašao na pozornicu i izveo Thompsonove „Prijatelje“.
„Kad vam otmu sve, ostat će vam dvije ruke, sklopite ih na molitvu pa ćete tada biti najjači“ – citirao je Filipi riječi kardinala Alojzija Stepinca, duhovito primijetivši da on sam ne može niti sklopiti ruke budući da mu jedna nedostaje. Lik blaženog Alojzija, koji je, kako ističe autor, svima činio dobro, a zauzvrat bio kažnjen najsurovijom kaznom, nije jedini osvrt u predstavi na mračno doba komunizma.
Tako autor duhovito opisuje kako su njegovu majku i djeda umalo skupo stajale šaljive pjesmice na račun „druga Tita“, a posebno je smiješno njegovo prisjećanje na probleme s kojima se susretao kao novinar zbog izostanka političke podobnosti. No, usprkos tome, autor hvali slobodoljubivost koja je čak i u vrijeme njegova studija bila prisutna na Fakultetu političkih „nauka“. Već su tada, ističe, među sobom taj Fakultet nazivali Fakultetom političkih znanosti, a na njemu su pojedini profesori studente poticali na kritičnost, pa i prema njima samima.
“Mladi gospon, budete mi se digli?”
Rat je opisan kroz tek nekoliko duhovitih crtica. S neskrivenim oduševljenjem autor se prisjeća kako se, odlazeći na istok Hrvatske, bojao kako će izgledati ti strašni slavonski ratnici i kako će se među njima snaći, no, kako je, došavši među njih, doživio nešto potpuno suprotno: njihovu veliku opuštenost te nevjerojatno pozitivno, prijateljsko i „zafrkantsko“ raspoloženje.
Ipak, najveći dio predstave posvećen je autorovoj poslijeratnoj stvarnosti. U njoj je shvatio kako se, da bi živio normalan život, mora saživjeti sa svojim „novim“, umjetnim dijelovima tijela te ih prihvatiti kao da su njegovi vlastiti. Koliko dobro uspijeva „glumiti normalnog čovjeka“ govore autorove duhovite dogodovštine u kojima ljudi ne prepoznaju da je riječ o invalidu pa se prema njemu ne odnose s onim poštovanjem koje bi mu trebalo pripadati. Tako ga, primjerice, jedna starija osoba u tramvaju pita: „Mladi gospon, budete mi se digli?“
Hrvatska poslijeratna stvarnost ocrtana je i kroz opise braniteljskih okupljanja i prosvjeda. Prosvjed na Zrinjevcu, u znak podrške Tihomiru Blaškiću na kojemu je sudjelovao, mediji su nazvali skupom šačice „ultradesničara“, prisjeća se Filipi. No, Hrvatska je, priča autor, poput lopte koja je skrivena negdje duboko, a koja će, kada dođe vrijeme, isplivati na površinu kao hrvatska reprezentacija na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. A sve do tada, dok se hrvatski identitet još nastoji zatrijeti, autor poručuje kako će i dalje nastojati „glumiti normalnog čovjeka“.
„Rođen između dva rata“. Filipi se prisjeća kako je u njegovu djetinjstvu ta rečenica označavala starije ljude koji su rođeni između dva svjetska rata, ali kako tada nikome nije bilo ni na kraj pameti da je i on sam također rođen između dva rata. Tako ni današnje generacije ne smatraju da su rođene „između dva rata“ te ne očekuju nikakav drugi rat. „Ja im od srca želim da budu u pravu“ – poručio je autor svoj djeci i mladima na svijetu.
Upravo tom porukom, kao i porukom o tome kako nikada ne treba odustati od sebe i kako sve, pa i one najteže životne situacije, mogu biti ispunjene vedrinom i smijehom, bila je prožeta cijela ova dojmljiva kazališna večer. Hrvatska realnost, utjelovljena u jednom čovjeku, branitelju, zaista je plastično i, što je posebno važno, duhovito pretočena u odličnu predstavu koju svakako vrijedi pogledati.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
