Isus se nije utjelovio u čovjeka stanja milosti prije Adamovog grijeha, nego u tijelo palog, smrtnog čovjeka nakon Adamovog grijeha. I to u svemu, osim što je sam bio bez grijeha. Stao je u Jordan među one koji su na rijeci priznavali i okajavali svoju grješnost, a ne među važne, bogate, poznate ili slavne ličnosti svoga vremena.
Blagdan krštenja Gospodinova nam poručuje da Božje utjelovljenje u našu povijest nije završeno onim što se dogodilo u Božiću, nego da se njegovo utjelovljenje nastavilo u prostoru i vremenu. Krštenje na Jordanu početak je jedne nove dionice na Isusovom životnom putu. To je trenutak u kojemu ga Bog javno očituje izabranom narodu i kojim on započinje u djelo provoditi plan spasenja čovjeka zbog kojeg se utjelovio.
Osim ovog uključivanja javnosti u događaj utjelovljenja i započinjanja Isusovog javnog djelovanja, krštenjem na Jordanu se dogodilo i još nešto. Dok se utjelovljenjem u betlehemskom djetetu Bog susreo s nama u našoj djetinjoj nevinosti, ovdje na Jordanu nam se pridružuje i u našoj grešnosti, onom jedinom što imamo, a da nam on nije dao, a što nas je do tada od njega dijelilo na tako drastičan i nepopravljiv način. Utjelovljenje nije značilo i ne znači samo da se Bog učinio čovjekom, nego je značilo i znači da je Bog u potpunosti na sebe preuzeo i našu ljudsku sudbinu, pa čak i onu obilježenu grijehom i grješnošću sa svim posljedicama tog stanja. Zapravo, on je baš zbog grešnosti i grešnog stanja i došao među nas, postao jedan od nas.
