Marijo i Darka Živković: Sveti Ivan Pavao II. gajio je veliku ljubav prema Hrvatima

Foto: Narod.hr

Papa Benedikt XVI. proglasio je 1. svibnja 2011. svoga prethodnika Ivana Pavla II. blaženim, te odredio 22. listopada kao njegov spomendan-blagdan jer je toga dana Ivan Pavao II. održao prvu sv. misu kao Papa, a papa Franjo, samo tri godine kasnije 27. travnja 2014. proglasio ga je svetim.

“Imali smo mnogo susreta sa svetim Ivanom Pavlom II. – prije par godina smo pokušali izbrojati sve susrete, stali smo na brojci 35… Kad god bismo zamolili Svetog Oca da nas primi ili da, prilikom boravka u Rimu, sudjelujemo na ranojutarnjoj misi koju je služio u svojoj kapelici u 6 ili pola 7 ujutro, on bi nas primio”, rekli su za Narod.hr Marijo i Darka Živković.

Zbog velikog zanimanja čitatelja ponovno objavljujemo razgovor s Marijom i Darkom Živković koji su imali izuzetnu čast upoznati svetog Ivana Pavla II.

Sinoda o obitelji

Sveti Ivan Pavao II. po prvi je puta 1980. godine na Sinodu o obitelji pozvao i laike – 16 bračnih parova iz cijelog svijeta. Među njima su bili i Marijo i Darka Živković iz Hrvatske. Ovi zagrepčani, roditelji šestero djece, doživjeli su uključivanje predstavnika hrvatskog naroda i Crkve među tako mali broj parova iz cijelog svijeta kao priznanje njihovom dugogodišnjem radu u Katoličkoj Crkvi na promicanju vrijednosti obitelji te zaštite svakog ljudskog života od začeća do prirodne smrti, ali i kao poseban izraz ljubavi Ivana Pavala II. prema hrvatskom narodu čija stradanja u komunizmu je dobro poznavao. Marijo Živković i njegova supruga Darka nakon Sinode o obitelji imenovani su za članove Papinskog vijeća za obitelj – u dva mandata, u razdoblju od 1982. do 1987. te od 1994. do 1999. godine.

“Sveti Ivan Pavao II. bio je tek dvije godine papa, a samu Sinodu o obitelji je najavio još papa Pavao VI za tu godinu. U to doba je unutar Katoličke Crkve bio određeni broj biskupa, kardinala koji su imali nejasne stavove o pojedinim područjima obiteljskog života. Papa je htio da parovi, koji žive u obitelji, i imaju osobno iskustvo obitelji današnjice – doprinesu Sinodi svojim osobnim iskustvima i pogledima na probleme i moguća rješenja. Mi laici, svih 16 parova, imali smo sva prava kao kardinali, nadbiskupi, biskupi – jedino nismo mogli glasati u zadnjim savjetima”, ispričao nam je Marijo Živković opisujući za Narod.hr početak Sinode o obitelji 1980. godine naglasivši kako ondje nisu išli kao predstavnici Hrvatske već je to bilo imenovanje “ad personam”. A tadašnji nadbiskup Kuharić trebao je dati obrazloženo mišljenje za izbor para za tu Sinodu.

Naglasio je kako su sudjelovali u radu malih grupa ravnopravno s biskupima i kardinalima. Za vrijeme plenuma imali su mogućnost održati govor u trajanju od 8 minuta.

“Hrvatska je imala u Jugoslaviji više slobode nego Poljska za vrijeme komunističkog režima. Mi smo razvijali naš rad na području obitelji i gdje god smo mogli uključivali smo se i u rad za druge zemlje. Godine 1978. tiskali smo u Hrvatskoj brošure o razvoju nerođenog djeteta u majčinoj utrobi na 7 jezika. Brošura je bila napravljena prema američkom filmu ‘Život i smrt nerođenog djeteta’ koji smo 1973. godine uvezli iz SAD-a. Film smo najčešće prikazivali nedjeljom na misi umjesto propovjedi ili poslije mise. Župe su u vrijeme komunizma bile jedino mjesto gdje se moglo čuti danas općepoznatu istinu o nerođenom djetetu i gdje su žene i muškarci mogli dobiti točne, znanstvene informacije o tome da dijete koje žena nosi nije hrpa stanica, već čovjek. Film je trajao 22 minute uz kratak komentar prije i poslije filma”, pojasnio je Marijo Živković dodavši kako su na brošuri objavljene prve slike nerođenog djeteta u majčinoj utrobi u boji.

Nekoliko kopija tog edukativnog američkog filma i brošure poslali su koristeći razne kanale poljskoj biskupskoj konferenciji te je tako započela dugogodišnja suradnja. “Godine 1978. posjetili smo u Varšavi biskupa Kazimierza Majdanskog koji je vodio Obiteljski institut te smo mu objasnili da planiramo, koristeći iste filmove, pripremiti za tisak brošure o nerođenom djetetu na više jezika koji se koriste u državama u kojima je na vlasti komunsitički režim, uključujući poljski. Smatrali smo da najnovije fotografije koje prikazuju razvoj djeteta u majčinoj utrobi jasno i nepobitno potvrđuju učenje Katoličke Crkve – da život svakog čovjeka započinje začećem. Biskup Majdanski jako se angažirao oko pripreme i tiska brošura te je osobno organizirao prijevod na poljski i prikupljao sredstva za tiskanje brošure na poljskom. “Pretpostavljam da nas je upravo biskup Majdanski predložio Svetom Ocu za sudjelovanje na Sinodi o obitelji”, ispričala je Darka Živković.

Na sinodi su sudjelovali parovi iz Amerike, Poljske, par iz Australije, Njemačke, Francuske, Kanade, Filipina, Kenije, Gane.

Za vrijeme sinode, koja je trajala mjesec dana, bračni parovi su imali izlaganje od po 8 minuta na određenu temu. Marijo i Darka su dobili temu “Borba protiv pobačaja”, no gđa. Živković je predložila da naslov izlaganja promijene, pa je na kraju glasio “Pomaganje ljudima da vole nerođenu djecu”.

“Imali smo izlaganje pred plenumom i sudjelovali smo u radu jezičnih grupa. Mi smo sudjelovali u engleskoj grupi i to je bilo mjesec dana intenzivnog rada”, prisjeća se Darka Živković te dodaje kako je to bila velika obaveza – ujutro i popodne po jedna sjednica.

Istaknuli su kako je uz mnoge biskupe i nadbiskupe na Sinodi govorila i Majka Terezija, s kojom su često razgovarali na hrvatskom jeziku.

“Na Sinodi se stalno razgovaralo o problemima, mi smo se u našem govoru usredotočili na rješenja – dostupna i realna. Više puta su nas prekidali pljeskom. Prvi put kad je moja supruga, tada smo imali petero djece, istaknula kako je uvijek u trudnoći pazila da bude lijepo obučena i dotjerana kako bi naše kćeri i druge mlade djevojke razumjele da je moguće imati više djece i dobro izgledati, Drugi put kad smo, govoreći o važnosti roditeljstva rekli “I s pravom se možemo zapitati – tko je više učinio za današnju Crkvu – Papa Ivan Pavao II. ili njegovi roditelji. I Sveti Otac je, smijući se i odbravajući, zapljeskao”, ispričao je Marijo Živković.

Ivan Pavao II. bio je potpuno usredotočen na svaku osobu koju bi sreo, osobito je osjećao tuđu bol i muku

“Imali smo mnogo susreta sa svetim Ivanom Pavlom II. – prije par godina smo pokušali izbrojati sve susrete, stali smo na brojci 35…Kad god bismo zamolili Svetog Oca da nas primi ili da, prilikom boravka u Rimu, sudjelujemo na ranojutarnjoj misi koju je služio u svojoj kapelici u 6 ili pola 7 ujutro, on bi nas primio. Njegov tajnik, monsinjor Stanislaw Dziwisz je uvijek primao naše pozive. Nakon papine smrti postao je krakovski nadbiskup. Prije nekoliko godina smo s kćeri i njezinom obitelji posjetili kardinala Dziwisza i tom nam je prilikom rekao :”Papa vas je jako volio”.

“Na Sinodi 1980. smo upoznali i Wandu Poltawsku i njezinog supruga Andreja. S njima smo se nastavili družiti i tijekom našeg rada u Papinskom vijeću za obitelj. Wanda je prije nekoliko godina objavila pisma koja je razmjenjivala tijekom dugogodišnjeg prijateljstva sa Svetim Ocem. Wanda je imala težak život, Gestapo ju je uhitio jer je kao studentica medicine pomagala u spašavanju kolega Židova. Deportirali su je u Dachau. I danas na ruci nosi broj koji su joj istetovirali u koncentracijskom logoru. U Dachau je bila sa biskupom Majdanskim, oboje su nacisti koristili kao pokusne kuniće i na njima vršili medicinske eksperimente. Wanda i njezin suprug Andrej su upoznali tadašnjeg biskupa Woytilu kao bračni par koji je aktivno djelovao u obiteljskom apostolatu te su unatoč komunističkim progonima radili sa mladima i obiteljima. Wanda je vodila Institut za obitelj u Krakovu. Sveti Otac je osjećao veliku odgovornost prema svima koji su pretrpjeli užas koncentracijskih logora i znao je reći kako je Wanda boraveći u logoru, na sebe preuzela teret zla koje je bilo usmjereno na sve nas”, ispričala je gospođa Živković, te dodala kako je Wanda bila osobna prijateljica pape Ivana Pavla II.

“Papa Ivan Pavao II. imao je bliske prijatelje Židove s kojima je živio u istoj ulici i oni su tijekom nacističke vladavine stradavali. Ta nemoć, nemogućnost da pomogneš nekome kome želiš i trebaš pomoći ga je ranjavala. Papa je bio otvoren za svakog čovjeka, tko god da je bio, i na osobit način je osjećao tuđu muku i bol”, posvjedočila je gospođa Živković.

Papa je jako volio Hrvate

Marijo i Darka Živković više su puta naglasili kako je Papa gajio veliku ljubav prema Hrvatima.

“Na jednu sjednicu Papinskog vijeća za obitelji došla sam sama u Rim, jer su mom suprugu komunističke vlasti oduzele putovnicu kako bi spriječili njegovo sudjelovanje u radu papinskog vijeća. Sveti otac je bio upoznat sa svime. Toliko se trudio pokazati mi svoju brigu, pitao je za Marija. Jednom prilikom sam sjedila u zadnjem dijelu prostorije u kojoj smo bili sa Svetim ocem. Papa je imao svoj protokol – obišao bi i pozdravio osobe u prvim redovima i onda otišao, ali taj put je, tipično za njega, ušao među ljude i tako došao i do mene. Upitao me gdje mi je muž i kad sam mu odgovorila da još uvijek nema putovnicu, rekao mi je “Reci mu da mislim na njega i molim za njega”. I znala sam da je to istina. Da uz sve svoje brige i odgovornosti on u svom srcu nosi i pred Boga stavlja mog muža i našu obitelj. Drugom prilikom kad sam opet morala sama doći u Rim, sa mnom je bila i naša kći Željka koja je sa skupinom liječnika i studenata medicine sudjelovala na jednoj međunarodnoj konferenciji. Papin tajnik, monsinjor Dziwisz je mene i kćer obavijestio da možemo sudjelovati na ranojutarnjoj misi koju služi Sveti otac. Papina kapelica je mali, intimni prostor. Kad bismo mi, gosti ušli u kapelicu, papu bismo obično već zatekli na koljenima kako moli. Mi bismo u tišini sjeli, a papa bi završio s molitvom, krenuo ka oltaru i započeo misu. Poslije mise bi Sveti otac, ako bi imao vremena, pozdravio ljude koji su bili na misi. Tako je pozdravio mene i kćer, pitao nas za mog supruga, a onda je zastao i pitao imamo li vremena i bismo li htjele ostati na doručku” priča gospođa Živković. “Takav je bio Ivan Pavao Drugi – spontan, topao, neopterećen. Tijekom doručka se papa, uz ostalo, raspitivao o situaciji u Hrvatkoj, pa je pitao našu kćer Željku ima li u Hrvatskoj mnogo komunista. Željka ga je nasmijala kad mu je odgovorila da u Hrvatskoj nema mnogo komunista, ali ima mnogo karijerista”, smijući se prisjeća gospođa Živković.

“Spontanost i ljubav prema ljudima, osjećaj za svakog koga je sreo, a mnogo se ljudi s njim sretalo i moglo nakon susreta reći ‘On me “vidi”. Papa je ljudima prenosio djelić ljubavi koju Bog ima za svakog od nas”, istaknula je dodavši kako je takav bio dok je bio mlađi, a sa starošću je bio još nježniji i strpljiviji. “Njegovo je lice odražavalo svetost – ljubav i mir, stalno prebivanje u Božjoj prisutnosti. Govorila sam djeci da je on svet i prije njegove smrti. Redovito mu se molim. Nakon susreta s njim,ljudi su odlazili radosni, obogaćeni, ma koliko kratak da je bio susret”, priča Darka Živković.

“Imao si dojam kad si s njim da je u tom trenutku Papa usredotočen jedino na tebe. Sve druge prevažne obaveze – čekaju. To doista fascinira”, ispričao je Marijo Živković.

Nakon Sinode o obitelji, Marijo i Darka su sudjelovali u radu Papinskog vijeća za obitelj. Tada je bilo uključeno 20 parova iz cijelog svijeta koji su se sastajali jednom ili dva put godišnje na određenu temu.

Jedna od tema je bila prirodno planiranje obitelji. Mi smo surađivali sa bračnim parom Billings, profesorima i znanstvenicima koji su otkrili i razvili Billingsovu metodu planiranja obitelji. “Organizirali smo više njihovih dolazaka u Hrvatsku, Srbiju, Poljsku, Slovačku i radili na podučavanju te besplatne, prirodne i pouzdane metode. Papi je isto tako bila jako važna priprava mladih za brak, imao je potpuno povjerenje u mlade ljude, u njihovu ljubav prema Bogu, snagu i hrabrost. Toliko je puta rekao “ne bojte se, usudite se živjeti kao slobodni ljudi, djeca Božja”, priča Marijo Živković.

Papa Ivan Pavao II. bio je presudan za međunarodno priznanje Hrvatske

“Nakon atentata na Banske dvore 7. listopada 1991. Hrvatski sabor donio je odluku o neovisnosti. Šest članica tadašnje Europske zajednice u listopadu 1991. tražile su od Hrvatske da odgodi pravne akte o neovisnosti za 3 mjeseca, a onda će te zemlje, 15. siječnja 1992. priznati Hrvatsku. Početkom siječnja 1992. do svetog Ivana Pavla II. su stizale informacije kako se razgovara o odgodi priznanja Hrvatske. Papa je 13. siječnja pozvao veleposlanike tih šest zemalja te ih obavijestio kako Sveta Stolica sa 13. siječnjem priznaje Hrvatsku. Tada je i od njih zatražio da priznaju Hrvatsku kako su i obećali. Oni su to i učinili”, ispričao je Marijo Živković dodavši kako je Papa bio presudan za priznanje samostalne Hrvatske. Isto tako, upozoravajući međunarodnu zajednicu da “agresora treba zaustaviti” utjecao je i na zaustavljanje rata u Bosni i Hercegovini.

“Odnos Svete Stolice prema priznavanju Hrvatske bio je presedan. Papa je iznenadio zapadne zemlje”, rekao je Marijo Živković.

“No, nas to nije iznenadilo”, rekla je Darka Živković.”Dobro je poznavao povijest našeg naroda, patnje i borbe za neovisnost, vjernost Bogu i Crkvi, znao je pojedinosti o ratu u Hrvatskoj, da nam je uveden embargo na oružje, da smo se branili od višestruko jačeg neprijatelja…”

Svakog se dana Svetom Ocu molim za svoju obitelji – njegova ljubav prema ljudima bila je anđeoska

Na upit kako danas gledaju na svo vrijeme koje su proveli sa papom Ivanom Pavlom II. koji je nedugo nakon smrti proglašen svetim, ističu kako danas to vide kao veliku povlasticu te da mu se svakodnevno mole za zagovor.

“Svakog se dana Svetom Ocu molim za svoju obitelj. Njegova ljubav je tako čudesna i anđeoska”, rekla je gospođa Živković te dodala: “Imao je bezgraničnu nježnost. Njemu je majka umrla kad je bio još maleni dječak, tata ga je odgajao kako je najbolje znao. Uvijek je iskazivao veliko poštovanje prema ženama. Uvijek se molio Majci Božjoj. Gajio je duboku pobožnost prema Majci Božjoj, kad je molio krunicu, vidjeli ste na njegovom licu potpuno predanje i pouzdanje u Nebesku Majku. Tu Majčinu ljubav, to pouzdanje u Boga prenosio je na svakog čovjeka s kojim je bio u dodiru. I svakog je čovjeka gledao kao onoga koji je Bogu vrijedan. Kroz Ivana Pavla II. je Duh Sveti stalno djelovao prenoseći miomiris Božje ljubavi na svakog čovjeka”.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr