S teologom i prevoditeljem, mr. Petrom Marijom Radeljom u prvom dijelu intervjua razgovarali smo o Sinodi o obitelji, što očekuje od Sinode, što misli o predloženoj promjeni u crkvenom učenju i sakramentima prema kojoj bi rastavljeni i građanski ponovno vjenčani mogli pristupiti pričesti.
U nastavku intervjua pročitajte njegova razmišljanja o postojećem pastoralu braka i obitelji koji provodi Katolička Crkva u Hrvatskoj, kako će se rad Sinode odraziti na njega, te o tome štiti li naša država na adekvatan način obitelj.
Što vi mislite o postojećem pastoralu braka i obitelji koji provodi Katolička Crkva, tj. biskupije u našoj zemlji? Ide li se u dobrom smjeru?
Ne poznajem dovoljno sve što se čini u pastoralu braka i obitelji u Hrvatskoj, ali mogu reći da nas je sv. Ivan Pavao II. pozivao da činimo više.
Sedamdesetih godina XX. stoljeća u Hrvatskoj se prosječno sklapalo 36 tisuća brakova godišnje, osamdesetih godina po 31 tisuća, a poluratnih devedesetih po 23 tisuće. Taj je broj nastavio padati pa je u 2013. u Hrvatskoj sklopljeno samo 19 tisuća brakova. Od toga ukupnoga broja sklopljenih brakova zabrinjava i to da se stalno smanjuje broj brakova koje se sklapaju u vjerskom obliku. Godine 2009. bilo ih je 14.217 ili 64 % svih vjenčanja, a 2013. samo 10.867 ili 57 % svih vjenčanja. To su sve podatci državne statistike; podatci crkvene statistike nisu javno dostupni.
Hrvatska biskupska konferencija prije 14 godina (2001.) odobrila je i prije 13 godina (2002.) objelodanila programski dokument Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj. U njegovoj točki 72. stoji: „Veoma je široko apostolsko polje rada s obiteljima. Budući da je to iznimno važno područje djelovanja naše Crkve, potrebno je ustrojiti određena tijela na razini pojedinih biskupija, pastoralnih regija, dekanata i pojedinih župa.“
Ipak, strukturni pomaci nisu dovoljno veliki ni dovoljno brzi da odgovore na rastuće potrebe. Nedostatak propisanih struktura nužno dovodi do neujednačenoga postupanja.
U svakom slučaju ne vidim da se čini onoliko koliko bi se priželjkivalo. Bojim se da to nije samo moj subjektivni dojam nego da je to vidljivo i iz krajnjih pokazatelja – stopa rastave braka, a ona je pokazatelj da je velik udio ljudi koji su odustali od svoje ženidbe. U 2014. pravomoćno je rastavljeno 6.570 brakova, što je gotovo dvostruko više nego 1996. (3.612). Na tisuću sklopljenih brakova godine 1971. bila su 144 rastavljena, 1981. 169 rastava, 1991. 226 rastava, a 2014. 337 rastava!
Budući da se većina brakova sklapa u vjerskom obliku, svaki je slučaj rastave braka izvor zabrinutosti: nije li se to moglo spriječiti? Naravno, na vrijeme. Ne kad su se odlučili rastaviti, nego prije no što su počeli misliti o tom!
Znam da je to u mnogim sredinama sastavni dio školskoga i župnoga vjeronauka od srednje škole, a onda i studentskoga vjeronauka i predzaručničkih susreta i predzaručničkih seminara, ali imamo problem neujednačenosti. Negdje se tomu pridaje puno pozornosti, negdje baš i ne.
Zatim, u doba kad se tradicionalna višegeneracijska obitelj raspala, nije li suodgovornost prema bližnjemu zapravo zadaća hrabrih i prokušanih bračnih parova u svakoj župnoj zajednici, biti na raspolaganju, spreman pomoći slušanjem, razgovorom, otvorenošću… da se svaki sklopljeni brak dobro uputi, ženidbeni vez posvijesti, zajednički život ukorijeni, osmisli, podupire?
Nakon što je država ukinula obiteljske centre, ne bi li se vjernička zajednica trebala samoorganizirati i osigurati da doista u svakom gradu većem od deset tisuća stanovnika imamo obiteljsko savjetovalište gdje se može dobiti pomoć, savjet, potpora u odgoju, zaštita u prevladavanju kriza, ohrabrenje u čuvanju trudnoće, pa ako treba osigurati i smještaj, sigurnu kuću, i pomoć u traženju posla… To može zvučati idealno, ali lanac puca tamo gdje je karika najslabija, pa bismo dobra iskustva iz pojedinih sredina trebali primijeniti i u drugima koje nisu učinile dovoljno. Čemu inače solidarnost?
Priprema za brak kod nas uglavnom provodi u obliku zaručničkih tečajeva – a polaznici je nerijetko doživljavaju samo kao jednu obvezu da bi se mogli vjenčati u Crkvi. Ima li Crkva kakav drugi odgovor na ovaj izazov?
Držim da to pitanje treba postavljati svima koji pružaju i primaju takvu uslugu.
Uvjeren sam da je dobra priprema za kršćansku ženidbu neodvojiva od težnje za boljim, dubljim, zrelijim, odgovornijim, odraslijim poznavanjem vlastite vjere i njezinim življenjem.
Zaručnički tečaj u Crkvi je jedini institucionalni oblik priprave za brak jer država, koja je sebi 1946. prisvojila brak kao građanski institut, desetljećima ne pruža ama baš nikakvu pripravu za to. U tom smislu zaručnički tečaj treba očuvati kao malu predbračnu školu, ali se njim ne možemo zadovoljiti.
Zaručnički tečaj ne smije postati tlaka i ne smije se obavljati reda radi. Predavačima bi trebalo biti stalo da dopru do svojih slušatelja i da dobiju i povratnu informaciju, u čem su bili dobri, a u čem mogu biti bolji. Pri tom uopće ne mislim da trebaju prilagođavati katoličko učenje svojim slušateljima razvodnjavanjem, ublažavanjem ili okolišanjem. U tom je naš prvi problem.
Brak kakav se prečesto nudi u filmovima i sapunicama jest brak ili veza kao što pogani žive. Kršćanska ženidba je nešto bolje, duboko prožimajuće.
Mladi ljude vole izazove, samo im njih treba istinito predočiti.
Svakako držim da svođenje priprave za ženidbu na zaručnički tečaj nije dovoljno, ali da treba graditi i obogaćivati ovo što imamo, trajanjem i sadržajem proširiti da potpora bude dugoročnija. Inače ćemo formirati tečajeve za rastavljene!
Možemo li očekivati kakve promjene u pastoralu – tj. u pristupu primjerice razvedenih osoba?
To nije tema Sinode, ali promjene u dušobrižnoj skrbi uvijek se mogu očekivati. Izgledno je da će nedostatak svećenika dovoditi do preraspodjele i promjene njihove raspoloživosti.
Rastavljene osobe prolaze traumu zbog rastave. Ako je rastava doista neizbježna, kršćanska zajednica tim svojim članovima može i mora pomoći da se što prije riješe srditosti, pa čak i mržnje koja zna pratiti takva stanja. Ako rastavljene osobe, osim ženidbenoga veza, spajaju i zajednička djeca, treba ih strpljivo, ali odlučno uvjeriti da se ne iskaljuju na djeci, da ne ratuju pomoću djece i da međusobno uspostave nužnu razinu poštovanja kako bi se mogli nastaviti skrbiti o djeci.
A skrb o djeci znači i redovite susrete i druženja koje je drugomu roditelju dužan omogućiti roditelj s kojim dijete stanuje, kao i uredno plaćanje uzdržavanja kao obveza za roditelja s kojim dijete ne stanuje. Ne znam čemu služi ratovanje roditeljā do iznemoglosti komu će „pripasti“ dijete, a onda ne znaju kvalitetno provoditi vrijeme s djetetom, nego puštaju da ga „odgaja“ internet, televizija, nasilne igrice i ulica, dakle loše društvo.
Skrb o djeci nadasve znači dogovor o djetetovu odgoju i školovanju, izvanškolskim aktivnostima i skrbi o zdravlju, dakako i odgoj u vjeri, što je zadaća koja je svaki roditelj javno obećao na krštenju. Bračna rastava roditelja s djecom jest situacija u kojoj i krsni kum ne smije sjediti skrštenih ruku nego se zauzeti da pomogne svojemu kumčetu da, ako je ikako moguće, zadrži kontakte s obama roditeljima i da prebrodi muke koje zbog toga prolazi.
Broj rastavljenih koji sklapaju novi građanski brak također je u porastu. Prije dvadesetak godina godišnje je prosječno tisuću neženjenih, odnosno neudavanih osoba sklapalo ženidbu s rastavljenim osobama. No, godine 2013. brak je sklopilo 1736 rastavljenika i 1713 rastavljenica. Ako su oni bili crkveno vjenčani, time su sebe i svoje nove građanske bračne drugove doveli u stanje da ne mogu ići na Pričest niti biti krsni ili krizmani kumovi.
Pričest ne mogu primati jer žive u grijehu, a za grijeh konkubinata, ili građanske preudanosti ili preoženjenosti ne mogu dobiti odrješenje jer se za njega ne kaju ako žele nastaviti živjeti s nekim s kim nisu crkveno vjenčani. Crkva ustraje da takvim osobama ne može davati Pričest dok ne srede svoje stanje.
Stanje pak mogu srediti na tri načina: 1. bez ikakve papirologije, da s tom osobom nastave živjeti kao brat i sestra, to jest odustanu od spolnoga općenja, ili 2. čekanjem da bračni drug iz prvoga braka umre, pa se onda mogu zakonito ponovno vjenčati u crkvi, ili 3. da pokušaju utvrditi da im ona prva ženidba, sklopljena pred Crkvom, pod uvjetima nerazrješivosti i doživotnosti, zbog nekih razloga nije bila valjana, to jest da je od početka bila nevaljana, ništava.
To se utvrđuje u crkvenom sudskom postupku radi utvrđenja ništavosti ženidbe. Kad se neka ženidba pravomoćno proglasi ništavom, onda su dotadašnji bračni drugovi vraćeni u prijašnje stanje, to jest slobodni su i mogu se (ponovo) vjenčati. U Katoličkoj Crkvi preljub nije opravdan razlog za utvrđenje ništavosti braka, a rastava braka ne postoji. Preljub je, uz fizičko i psihičko nasilje, opravdani razlog za rastavu od stola i postelje, ali ona ne ovlašćuje da se sklapa novi brak ili spolno opći s osobom s kojom se nije u sakramentnom braku.
Slažete li se da je kriza obitelji povezana s krizom vjere?
Slažem se.
Na sinodi se govorilo i o ulozi države u odgovornoj brizi za obitelji. Važno je da države prepoznaju i štite vrijednosti obitelji. Što mislite – štiti li naša država na adekvatan način te vrijednosti?
Nažalost i uopće – ne! Ne štiti.
Hrvatska država samo deklarativno i posve općenito visoko cijeni vrijednost obitelji.
Najnoviji Obiteljski zakon (NN 103/15) uopće ne štiti obitelj nego štiti sudove i centre za socijalnu skrb od obitelji da im se što manje obraćaju za pomoć! On je izravno u službi destrukcije braka, nigdje ne određuje kako je održivost braka važna i zbog dobrobiti djece i zbog samih bračnih drugova i cijeloga društva. Uopće ne uređuje očuvanje braka, ni da se bračne drugove pripremi za stupanje u nj, ni da ih društvo hrabri da u braku ostanu, ni da im se pomogne da prebrode bračne poteškoće.
Nadalje, taj zakon obezvrjeđuje brak jer u cijelosti s njim izjednačuje izvanbračnu zajednicu, što će biti izvor mnogim manipulacijama.
Taj novi zakon, zapravo u dvije trećine doslovce prepisan onaj suspendirani iz 2014., nuka roditelje da prije sudske rastave braka pred centrom za socijalnu skrb sklope tzv. plan o roditeljskoj skrbi. Ako to učine, on će biti poslan na sud da ih sudac jednostrano, bez bilo kakva propitivanja njegovog sadržaja jednostrano i jednostavno ovjeri. Nešto kao platni nalog. Gdje je tu zajamčena „osobita zaštita obitelji od strane države“?
Drugi primjer oko rastave braka: pravo djeteta na uzdržavanje je zajamčeno, ne može ga se odreći, niti se to pravo ne smije prebijati s nekim drugim imovinskim tražbinama. Ako se na opisani način sklopi sporazum (koji u sebi sastoji dogovor o uzdržavanju), nitko od sustava ne će biti u prilici propitivati motiviranost roditelja za sklapanje takva sporazuma, istinske potrebe djeteta, istinske mogućnosti roditelja, te kriju li se iza takva „sporazuma“ neki drugi motivi koji ne moraju biti uvijek u djetetovom interesu?
Ozbiljna osobita zaštita države u obiteljskim odnosima, nalaže da sud i druga tijela postupanja, istinski a ne samo formalno, vrjednuju i propituju svaku roditeljsku odluku, tek tada se može govoriti o osobitom stupnju, dakle o većem stupnju zaštite.
Konačno, upućivanjem na Obiteljski zakon u Zakonu o životnom partnerstvu osoba istoga spola, izigrava se ustavna definicija da je brak zajednica muškarca i žene te se i životna partnerstva de facto u svemu, osim u nazivu, izjednačuju s brakom. Sve je to za društvo i budućnost naroda dugoročno katastrofalno.
Taj je Obiteljski zakon, po drugi put, u inat Ustavnomu sudu, donesen pozivom na Strategiju razvoja sustava socijalne skrbi u Republici Hrvatskoj. U tom je već vidljiva tragičnost toga zakona. Ni jedna hrvatska Vlada od samostalnosti do danas nije razumjela ni razdvojila socijalnu sigurnost od socijalne skrbi. Zato se obitelj kao resor stalno miješa sa socijalnim slučajevima i ministarstvima koja služe tješenju i palijativi, a ne razvoju.
Političari ne razumiju ili ne žele razumjeti da je obitelj razvojna poluga, temeljna stanica društva, jamstvo budućnosti. Logična posljedica toga je da je dosadašnja vlast ukinula i obiteljske centre kao suvišne.
Hrvatska već više godina uopće nema Ministarstvo obitelji, niti je kad imala valjano Ministarstvo obitelji. A bez njega država ne može pružati osobitu zaštitu obitelji!
Hrvatska nema ni jedan jedini, državni, sveučilišni ili crkveni, institut za brak, ili obitelj, ni obiteljski institut.
Hrvatska nema ni strategiju obiteljske politike. Od osamostaljenja donesena su samo tri dokumenta koja su imala elemente strategije obiteljske politike: Nacionalni program demografskoga razvitka 1996., Nacionalna obiteljska politika 2003. i Nacionalna populacijska politika (NN 132/06). Sva su tri spisa ostala mrtvo slovo na papiru, ne provode se. Zadnjih devet godina Sabor nije amenovao ni popis želja. Hrvatsko društvo o tom nema potrebnu svijest i tu je problem.
Sustavna obiteljska politika nije tema u predizbornim sučeljavanjima programa. Za koga ste čuli da želi biti ministar obitelji i samo obitelji?
Što mislite kako će se rad i zaključci sinode odraziti na pastoral braka i obitelji Katoličke Crkve u Hrvatskoj?
Ako se ne zna kakvi će biti zaključci, kako znati kako će se oni odraziti? A i kad se doznaju zaključci Sinode, bit će teško predvidjeti kako će oni utjecati na dušobrižništvo braka i obitelji u Hrvatskoj.
Učenje Crkve mora ostati jasno i nedvosmisleno, ali će se sami modeli njegova prenošenja vjerojatno preinačiti. Predzaručnički i slični tečajevi neće biti dovoljni, kao ni dosadašnji drugi oblici katehiziranja i pastoralnoga djelovanja.
Veliku vrijednost, uz druge oblike, valja vidjeti u otvaranju kvalitetnih i profesionalnih obiteljskih centara u stotinjak gradova. Bez toga naše opredjeljenje za svetost ženidbe i za obitelj ne će biti vjerodostojno. Valja uočiti i iznimnu snagu internetskoga pastorala, gdje se kvalitetnim mrežnim stranicama može puno toga dobroga učiniti i za brak i obitelj. I od medija se očekuje da budu ne samo informativni, nego formativni.
Benedikt XVI. uočio je kao najveću opasnost za Crkvu stalna trvenja i unutarnje podjele na tabore, a oni su vidljivi među vjernicima koji prate zbivanja na Sinodi. Jedni opravdano izražavaju veliki strah od napuštanja crkvene nauke, dok drugi slijede Kasperovu struju i previše ističu milosrđe, a time i slobodouman pristup koji podrazumijeva bitan otklon ne samo od dosadašnje prakse nego i zabacivanje Predaje, Učiteljstva, crkvenih otaca i sabora, pa čak i svih ostalih Isusovih zahtjeva koje ne idu „niz dlaku“. Žele raskid s tradicijom, a ne promjenu ili obnovu prakse u stalnosti katoličkoga učenja.
Liberalan pristup vodi izlasku iz Crkve, a konzervativan getoizaciji. Crkvenost nalaže vjernost Predaji i učenju, a otvorenost tomu kako to provesti u praksi.
Ne postoji ljubav bez pravde, bez istine i da djeluje protiv zakona, i ljudskoga i božanskoga.
Prvi dio intervjua pročitajte OVDJE.
Uskoro čitajte novi nastavak intervjua.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
