Mr. sc. Hačko: Važnost i značenje posta u korizmenom vremenu

Započinjući treći korizmeni tjedan ulazimo u središte korizmenog vremena. Trenuci koji presijecaju životne trenutke „po sredini“ dragocjeni su za čovjeka kako bi vidio svoj život jučer i sutra u danas. Budući da je i ovaj središnji korizmeni tjedan (sredoposni, u sredini posta) prilika za jasnije vidjeti koliko je tko napredovao u postu, molitvi i bratskoj ljubavi, tema ovotjednog korizmenog promišljanja bit će tema posta, odnosno tema koja je nerazdvojivo povezana s vremenom korizme.

Post u Starom zavjetu

Tijekom cijelog vremena korizme odzvanjaju nam riječi iz Knjige Ponovljenog zakona (8, 3) kako čovjek ne živi samo o kruhu, nego i o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta. Iste te riječi nalazimo i u Evanđeljima po Mateju i Luki (zanimljivo, u istom poglavlju i istim recima: 4, 4) kada čitamo o događaju Isusove kušnje u pustinji, odnosno nakon što je Isus propostio četrdeset dana i četrdeset noći. Tako, polazeći od Staroga zavjeta, nailazimo i biblijske temelje za praksu posta kojeg nalazimo u četiri konteksta te ovdje donosimo samo neke starozavjetne retke koji će nam približiti temu:

– u kontekstu boravljenja u Božjoj blizini:

„Zapiši ove riječi“, reče Gospodin Mojsiju, „jer su one temelji na kojima sam s tobom i s Izraelom sklopio Savez.“ Mojsije ostade ondje s Gospodinom četrdeset dana i četrdeset noći. Niti je kruha jeo niti je vode pio. Tada je na ploče ispisao riječi Saveza, Deset zapovijedi (Izl 34, 27-28).

On pogleda, kad gle – kraj njegova uzglavlja na kamenu pečen kruh i vrč vode. Jeo je i pio, pa opet legao. Ali se anđeo Jahvin javi i drugi put, dotače ga i reče: „Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!“ Ustao je, jeo i pio. Okrijepljen tom hranom, išao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba (2 Kr 19, 6-7).

Treće godine Kira, kralja perzijskoga, Danielu, prozvanome Baltazar, bi objavljena riječ, riječ istinita: velik rat. On je nastojao razumjeti riječ, i razumijevanje bî mu dano u viđenju. U te dane ja, Daniel, žalovao sam tri sedmice: nisam jeo tečnih jela; meso ni vino nije ulazilo u moja usta i nisam se mazao uljem dok ne prođoše te tri sedmice (Dn 10, 1-3).

– u vremenima traženja Gospodina:

Ali Jošafat dobi ovu vijest: „Dolazi na te veliko mnoštvo s one strane mora, iz Edoma; i eno ga u Haseson Tamaru, to jest u En Gediju.“ Jošafat se uplaši i stade tražiti Gospodina te oglasi post po svoj Judeji. Skupili se Judejci da traže Gospodina: dolazili iz svih judejskih gradova da ga traže. (2 Ljet 20, 2-4)

„Al’ i sada – riječ je Gospodnja – vratite se k meni svim srcem svojim posteć’, plačuć’ i kukajuć’.“ Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali. Tko zna neće li se opet ražaliti, neće li blagoslov ostaviti za sobom! Prinose i ljevanice Gospodinu, Bogu našemu! Trubite u trubu na Sionu! Sveti post naredite, oglasite zbor svečani (Jl 2, 12-15).

– u žarkoj molitvi:

Opasaše vrećama i žrtvenik i zazivahu žarko Boga Izraelova u jedan glas, da ne preda njihovu djecu pokolju, njihove žene u ropstvo, njihove gradove i baštinu njihovu rušenju, a svetišta njihova obeščašćenju, pogrdi i ruglu pogana. Bog usliša glas njihov i smilova se nad nevoljom njihovom: sav je narod postio mnogo dana u svoj Judeji i u Jeruzalemu pred Svetištem Boga Svevladara. (Jdt 4, 12-13)

I sazvaše sav zbor da se svi spreme za boj i da se pomole i vape za milost i milosrđe. Postili su toga dana i obukli se u kostrijet, posuli glavu pepelom i razderali svoje haljine. (1 Mak 3, 44.47)

Kad su svi zajedno izvršili taj nalog, zaklinjući milosrdnog Gospodina suzama i postovima, prostrti ničice tri dana zaredom, Juda ih ohrabri i pozva da se spreme. (2 Mak 13, 11-12)

– ili pak kao naknada za počinjeni grijeh:

Izraelski narod zaboravio je pravoga Boga i otišao krivim bogovima. Oni se, dakle, skupiše u Mispi; ondje su grabili vodu i izlijevali je pred Gospodinom. I postili su onaj dan i priznavali: „Sagriješili smo Gospodinu!“ (usp. 1 Sam 7, 6)

Kad je Ahab čuo te riječi, razdrije svoje haljine i stavi kostrijet na tijelo; i postio je, u kostrijeti je spavao i naokolo išao tiho jecajući. Tada dođe riječ Gospodnja Iliji Tišbijcu: „Jesi li vidio kako se Ahab preda mnom ponizio? Budući da se tako ponizio preda mnom, neću zla pustiti za njegova života… (1 Kr 21, 27-29)

Jona prođe gradom dan hoda, propovijedajući: „Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena.“ Ninivljani povjerovaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega (Jn 3, 4).

Post u Novom zavjetu

Što se tiče teme posta u Novom zavjetu, ne nalazimo je na tolikim mjestima kao u Starom zavjetu, a razlog se tako jasno čita u Isusovom odgovoru i pitanju:

Ivanovi su učenici i farizeji postili. I dođu neki i kažu mu: „Zašto učenici Ivanovi i učenici farizejski poste, a tvoji učenici ne poste?“ Nato im Isus reče: „Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima? Dokle god imaju zaručnika sa sobom, ne mogu postiti. Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik i tada će postiti u onaj dan!“ (Mk 2, 18-20)

Također, u ovom novozavjetnom kontekstu treba spomenuti i proročicu Anu kojoj je post bio načinom života, baš kao i farizeju koji se hvali pred Gospodinom. S obzirom na način života, post je imao na kraju potpuno različite učinke na ove dvije osobe:

Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu (Lk 2, 37-38).

„Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem (Lk 18, 10-12).

Sv. Pavao nas pak u Poslanici Korinćanima, u kontekstu govora o apostolskom služenju govori kako se iskazuje velikom postojanošću i u postovima (usp. 2 Kor 6, 1-11), a u istoj Poslanici (usp. 2 Kor 11, 27) ističe post kao prednost pred svojim protivnicima.

Zašto post u vremenu korizme?

Gledajući prva kršćanska vremena, praksa posta u njima nije bila raširena sve do IV. stoljeća kada dobiva na važnosti pod utjecajem monaha koji su prakticirali post kao pokoru ili pak kao svojevrsno mrtvljenje tijela. Stoga je i sam post između četvrtog i šestog stoljeća shvaćen kao glavni pokornički element koji čovjeka priprema za slavljenje Gospodinova uskrsnuća. Tako i liturgijski tekstovi iz toga razdoblja često spominju post i preporučuju ga vjernicima, što je vidljivo i u prvim sakramentarima.

No, ono što je u počecima bilo samo na razini preporuke (commendatio), s vremenom prelazi u nešto što je obvezatno (obligatio). Na tu činjenicu upućuje nas i sv. Ambrozije na kraju četvrtoga stoljeća kada piše za svoju milansku biskupiju:

Quadragesima, totis praeter sabbatum et Dominicam, ieiunamus diebus.

U korizmi postimo u svim danima osim subotom i nedjeljom.

Ova praksa vjerojatno je došla pod utjecajem Crkve na Istoku jer subota i nedjelja nisu uzimani kao pokornički dani, a upravo zbog toga te činjenice i samo vrijeme korizme se produživalo kako bi se došlo do četrdeset dana pokore.

Za razliku od sv. Ambrozija, sv. Augustin (Afrika), razlaže malo drugačije temu posta nakon što je u homiliji istaknuo Mojsija i Iliju kao velike isposnike, te zaključuje:

Nos quantum possumus faciamus, ut exceptis diebus per quos certis de causis mos Ecclesiae prohibet, ieiunare, Domino nostro vel cotidiano, vel crebro ieiunio placeamus.

Koliko god možemo postimo, da se svidimo našem Gospodinu ili po redovitom ili čestom postu, osim u dane za koje je drugačije određeno po običajima Crkve.

Prvi kanonski tekst koji bi propisivao post nalazimo na koncilu u Agdu (506.) kojim je predsjedao sv. Cezarije iz Arlesa:

Placuit etiam ut omnes Ecclesiae filii, exceptis diebus Dominiciam in quadragesima etiam die sabbatho, sacerdotali ordinatione et districtionis comminatione, ieiunent.

I tako se svim sinovima Crkve sviđa da poste na dan svećeničkog ređenja i u kazni zapreka, osim u dane Gospodnje, u korizmi i subote.

No, tijekom srednjeg vijeka nije se jasno iskristalizirao smisao posta, osim kao pokora. I dok se s jedne strane na post gledalo vrlo ozbiljno, s druge strane omogućavao je velike oproste siromašnima, slugama i radnicima te starijima.

Tridentski sabor

U ovom kontekstu zanimljivo je da se već u prvim danima održavanja ovoga Sabora određuje post za one koji će boraviti u Trentu (Tridentu) u to vrijeme. Tako se u Drugoj sesiji, održanoj 7. siječnja 1546. potiče sudionike da poste barem svakoga petka, u znak sjećanja na Gospodinovu muku i da potrebitima dijele milostinju.

U Dekretu o opravdanju (1547.), post se pojavljuje kao sredstvo vjerničke čvrstoće ili pak kao sredstvo kojim se vrši pokora za počinjeni grijeh, a na samom kraju u Dekretu koji govori o reformi (1563.), post se pak preporuča kao sredstvo koje nas, između ostaloga, priprema i za presveti dolazak Spasitelja Isusa Krista.

II. vatikanski sabor

O postu progovara samo na dva mjesta, prvi puta u Konstituciji o svetoj liturgiji:

Neka svakako bude svetinjom vazmeni post na Veliki petak muke i smrti Gospodnje; ako je prikladno, neka se on protegne i na Veliku subotu da se tako uzdignuta i otvorena srca prispije k radosti vazmene nedjelje.

te drugi, i posljednji puta u Deklaraciji o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama (br. 3) u kontekstu govora kako Crkva gleda s poštovanjem i muslimane koji se klanjaju jedinome Bogu… Zato cijene ćudoredni život, a Boga štuju napose molitvom, milostinjom i postom.

Što se tiče posaborskog učenja o postu, on se sažeto izlaže u Apostolskoj konstituciji pape Pavla VI. Paenitemini (1966.) te u Katekizmu Katoličke Crkve koji o postu govori u kontekstu euharistijskog posta:

Da se primjereno priprave za primanje toga sakramenta, vjernici će obdržavati post kako je propisan u njihovoj Crkvi. Tjelesno držanje (kretnje, odjeća) izražavat će štovanje, svečanost i radost trenutka kada Krist biva naš gost (1387).

ali i u broju 1430 kada KKC progovara o unutarnjoj pokori:

Isusov se poziv na obraćenje i pokoru, kako već u proroka, ne odnosi prvenstveno na vanjska djela, na „kostrijet i pepeo“, postove i mrtvljenja, već na obraćenje srca, na unutarnju pokoru. Pokornička djela ostaju bez nje neplodna i lažna; unutarnje obraćenje, naprotiv, teži da izrazi taj stav vidljivim znakovima, kretnjama i djelima pokore.

Govoreći o mnogostrukim oblicima pokore u kršćanskom životu, u broju 1434 nas uči kako

Unutarnja pokora kršćana može poprimiti veoma različite izraze. Sveto Pismo i Oci naročito ističu tri oblika: post, molitvu i milostinju – jer izražavaju obraćenje u odnosu prema samome sebi, u odnosu prema Bogu i u odnosu prema drugima. Osim, dakle, korjenitog očišćenja koje biva krštenjem ili mučeništvom, ovi oblici, kao sredstva za postizanje oproštenja grijeha, naznačuju napore poduzete u vidu pomirenja sa svojim bližnjim, pokorničke suze, brigu za spas bližnjega, zagovor svetaca i vršenje ljubavi koja „pokriva mnoštvo grijeha“ (1 Pt 4,8).

te u broju 1438 nastavlja kako su vremena i dani pokore u tijeku liturgijske godine (korizmeno vrijeme i svaki petak na spomen smrti Gospodinove) jesu jaki trenuci pokorničke prakse Crkve. Ta su vremena naročito prikladna za duhovne vježbe, pokornička bogoslužja, hodočašća u znak pokore, svojevoljno odricanje kao post i milostinja, te bratska raspodjela dobara (karitativna i misionarska djela).

Kakav post je mio Gospodinu?

I na kraju ovoga izlaganja jedino što preostaje jest ovo postavljeno pitanje. Iz svega do sada izloženog o postu, primjećuje se kako post ima trostruki učinak: prema Gospodinu, prema bližnjemu i prema čovjeku samom. Samim time i na najbolji način onda i izvršavamo Gospodinove zapovijedi ljubavi (usp. Mk 12, 28–34; Mt 22, 34-40; Lk 10, 25–28). Izvršavajući samo to, hodamo sigurnim putem prema vječnosti. A što činiti na tom putu, savjetuje nam prorok Izaija (58, 6-8) , što će biti i zaključak ovog izlaganja o postu:

Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Gospodina Boga: Kidati okove nepravedne, razvezivat’ spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut’ poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a slava Gospodnja bit će ti zalaznicom. Vikneš li, Gospodin će ti odgovorit’, kad zavapiš, reći će: »Evo me!«

Pripremio: preč. mr. Tomislav Hačko