“To je najteži mogući gubitak i on izaziva bolne emocije s kojima se nije lako nositi. Tu pomoć treba biti interdisciplinarna – liječnička, psihoterapijska, ali također i vjersko-duhovna. Oni koji su vjernici – najveća utjeha je upravo ona koju dobivamo iz vjere- mi kršćani, a i drugi vjernici, vjerujemo da se naš život u ovom svijetu ne završava definitivno, nego da poslije smrti živimo. Dakle, oni roditelji koji su izgubili djecu, ako imaju vjeru da je njihovu djecu, kao nevine žrtve, Bog primio i da žive u vječnosti, oni se nadaju, s pravom, susretu sa svojom djecom”, ističe pater Mijo Nikić, psiholog, isusovac, u razgovoru za Narod.hr o roditeljima koji su izgubili svoju djecu u ratu.
Krajem listopada 2019. na Hrvatskim studijima održan je simpozij pod nazivom „Otvaranje imenika – ubijena i ranjena djeca u Domovinskom ratu“ – Sekcija pružanja psihološke pomoći. Jedan od izlagača na skupu bio je psiholog, isusovac pater Mijo Nikić, koji je održao predavanje na temu „Važnost duhovnosti u oporavku“.
Narod.hr: Radite kao psiholog. Jeste li se u svom radu susretali s roditeljima djece koja koja su ubijena ili ranjena u Domovinskom ratu ili s ljudima koji su kao djeca bili ranjeni?
Pater Mijo Nikić: Sa samom djecom baš i nisam. S roditeljima donekle, ne baš puno. Ali mogu reći općenito o tom problemu jer i za njih vrijedi ono što vrijedi za osobe koje su psihotraumatizirane, dakle koje su doživjele neku nevolju i emocionalnu ranu, a u ovom slučaju to su roditelji koji su izgubili svoju djecu u ratu. To je najteži mogući gubitak i on izaziva bolne emocije s kojima se nije lako nositi. Tu pomoć treba biti interdisciplinarna – liječnička, psihoterapijska, ali također i vjersko-duhovna. Oni koji su vjernici – najveća utjeha je upravo ona koju dobivamo iz vjere- mi kršćani, a i drugi vjernici, vjerujemo da se naš život u ovom svijetu ne završava definitivno, nego da poslije smrti živimo. Dakle, oni roditelji koji su izgubili djecu, ako imaju vjeru da je njihovu djecu, kao nevine žrtve, Bog primio i da žive u vječnosti, oni se nadaju, s pravom, susretu sa svojom djecom. To daje najjaču utjehu i snagu da mognu izdržati one velike poteškoće. Tu im puno pomaže i molitva i sakramentalni život, da ojača njihovu vjeru. A psihološka pomoć je tu uvijek da osoba zna proživjeti te emocije, da ih ne potiskuje nego da ih posvijesti i da ih podijeli s prijateljem ili psihoterapeutom ili nekim psihologom – podijeljena bol je duplo manja. To znači, kada nekome pričamo tko nas s empatijom sluša, uživljava se u našu bol onda i nama biva lakše.
“Najvažnija je svijest da naši najmiliji nisu zauvijek nestali”
Narod.hr: Kolika je važnost duhovnosti tijekom oporavka nakon traume kao što je gubitak djeteta u ratu?
Pater Mijo Nikić: Naravno, najvažnija je ta svijest i vjerovanje da oni naši mili i dragi koje smo izgubili nisu zauvijek nestali nego da žive u Bogu. Isus je rekao: Ja sam uskrsnuće i život, tko u mene vjeruje živjet će ako i umre. To je ta utjeha koju može dati vjera – da je naš život ovdje na zemlji privremen, a onaj u vječnosti nema kraja i tko Bogu vjeruje – Bog ima mjesta u svom Kraljevstvu za takve osobe.
Narod.hr: Što biste ovim putem poručili ljudima koji su kao djeca ranjeni u Domovinskom ratu i roditeljima ubijene i ranjene djece?
Pater Mijo Nikić: Djeci bih poručio da vjeruju da ih Bog voli i da dožive tu ljubav Božju što je moguće više te da znaju tu svoju muku i bol nadvladati jednom aktivnošću, zalaganjem za druge, stvarajući bolji svijet u kojem više neće biti rata. A roditeljima da mogu biti ponosni jer je i žrtva njihove djece ugrađena u jednu veliku viziju slobodne države Hrvatske. Također mogu biti ponosni jer svaku nevinu žrtvu Bog obilno nagrađuje.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
