“Zanimljivo je da ovaj Zakon branio SDP-ov Nenad Stazić i oporba, a Zakon je toliko manjkav i loše napisan, te pruža mogućnost za daljnje produbljivanje sukoba interesa. Nevjerojatna mi je definicija da hrvatski film može i ne mora režirati hrvatski redatelj, također, nevjerojatna je nezainteresiranost Društva hrvatskih filmskih redatelja da nisu reagirali na taj članak”, ističe u razgovoru za Narod.hr producentica Anita Juka, koja je prošli četvrtak, dan prije glasovanja u Saboru uputila u ime Udruge filmske industrije dopis svim saborskim zastupnicima u kojem ih upozorava na nedostatke te pozvala da ne glasuju za takav Zakon o audiovizualnim djelatnostima.
> Udruga filmske industrije: Kozmetičko prikrivanje sukoba interesa u HAVC-u
Hrvatski sabor donio je u petak, 29. lipnja, Zakon o audiovizualnim djelatnostima, zakon koji je podignuo dosta prašine u filmskim krugovima. Prije glasovanja o tome zakonu u Saboru, stanke su zatražili zastupnici Živog zida i Neovisnih za Hrvatsku.
Stanku je, radi konzultiranja oko djelovanja “koruptivno, klijentelističke institucionalizirane hobotnice u HAVC-u, posebice nakon vijesti o višemilijunskim pronevjerama vezanim uz djelovanje Hrvatskog društva filmskih redatelja”, zatražio Zlatko Hasanbegović (NZH). Poručio je i kako kolegama iz HDZ-a želi dati prigodu da još jednom preispitaju svoju savjest i razmisle žele li, nakon što su glasovali za “protulustracijski arhivski zakon”, glasovati i za ovaj “korupcionaški ili klijentelistički zakon”.
Producentica Anita Juka, zajedno sa svojom sestrom redateljicom Ivonom Jukom, već duže vrijeme upozorava na sukob interesa u HAVC-u i netransparentno trošenje novca poreznih obveznika s kojom smo razgovarali o toj temi.
Narod.hr: Predsjednik Društva hrvatskih filmskih redatelja (DHFR-a) Danilo Šerbedžija kaže da je u poslovanju njihovog Društva sve potpuno transparentno.
Anita Juka: Ako je sve transparentno zašto na službenim stranicama DHFR-a ne objave koliko su novaca uprihodovali od digitalne retransmisije svake godine i koliko je od tog novca raspoređeno na domaće, a koliko na strane autore. Također bi bilo transparentno da se prikažu ugovori koje je Društvo redatelja sklopilo s ZAMP-om ili Udruženjem skladatelja.
Prošle sam godine bila na jednoj od sjednica DHFR-a gdje smo postavljali vrlo jasna pitanja Danilu Šerbedžiji. Bio je prisutan i pravnik ZAMP-a. Zanimalo nas je, kada je taj ugovor potpisan sa ZAMP-om, gdje je taj novac, što je s isplatama autorima, te što je s kamatama od tih novaca. Pravnik je rekao da on nema odgovore na neka od naših pitanja. Osobito na pitanje na čijem računu stoji taj novac godinama, je li oročen ili uložen u neke investicije te tko obračunava prihode od kamata ili investicija? Osobno nisam članica DHFR-a, no sjednice su otvorene za javnost. Moja sestra, Ivona Juka, članica je tog društva.
DHFR se pravda da su to prihodi fizičkih osoba i da se to ne smije objavljivati. U redu, ne moraju imenom i prezimenom objaviti imena autora koji dobivaju novac, ali moraju jasno objaviti javnosti koliko su prihodovali, koliko je raspodijeljeno na domaće autore, koliko na strane, a koliko su zadržali…
Zanimljiv je i slučaj državnog tajnika Ministarstva kulture Krešimira Partla, koji je predstavljajući zakon Saborskom odboru za kulturu, o čemu postoji i snimka, iznio neistinu da je Ministarstvo kulture dužno 29,5 milijuna kuna DHFR-u. Potpuno je pobrkao stvari, jer je Ministarstvo kulture dužno HAVC-u taj iznos, a ne Društvu redatelja. Društvu redatelja je dužan ZAMP. Na snimci se jasno vidi kako Partl uvjerava članove Saborskog odbora za kulturu da tu nema ničeg spornog, jer da je Ministarstvo kulture dužno toj udruzi.
> Marcel Holjevac: Stazićev poučak – kad nemaš argumenata, viči ‘fašizam!’
Narod.hr: Problem s HAVC-om i optužbe na njihov račun provlače se već godinama. Je li Vam poznato da je ijedan postupak pokrenut protiv odgovornih temeljem tih prijava?
Anita Juka: Sedam se godina piše u medijima o tome. Nije mi jasno kako USKOK i DORH ne mogu iz javno dostupnih podataka (primjerice sudskog registra) vidjeti da je Hrvoje Hribar dok je bio ravnatelj HAVC-a imao i aktivnu privatnu tvrtku F. I. Z. društvo s ograničenom odgovornošću za proizvodnju filma i videa, koja je snimala spotove za Hrvatsku turističku zajednicu. Čini mi se da netko radi budalu od nas, jer to je nevjerojatan sukob interesa. Ili kad tvrtka članice HAVC-ovog Upravnog odbora dobije od tog istog HAVC-a 3,2 milijuna kuna za dugometražni igrani film. U to doba je Upravni odbor imenovao ravnatelja HAVC-a, a ravnatelj HAVC-a predlagao umjetničke savjetnike koji odlučuju tko će dobiti novac. Smatram da je riječ o sukobima interesa koji godinama postoje, a da se USKOK i DORH bave trivijalnim stvarima i malim iznosima, dok krupne stvari prolaze.
Gura se zakon kako bi se zapravo legalizirali svi ovi mogući sukobi interesa i da nam kažu – pa ovdje je sve u skladu sa zakonom. Od zanemarivo malog broja saborskih zastupnika koji su uopće odgovorili na dopis koji smo uputili iz Udruge prije izglasavanja Zakona poručeno je da nemaju vremena. Nije mi jasno čime se oni bave, glasuju za Zakone a nemaju ih vremena proučiti?
> (VIDEO) Hasanbegović: ‘HAVC je postao istoznačnica za koruptivno-klijentelističku hobotnicu’
Narod.hr: Financiraju li se i u drugim državama filmovi iz državnog proračuna?
Anita Juka: U cijeloj Europi postoji državno financiranje filmova, jer je u Europi daleko manji broj investitora u filmsku industriju, za razliku od SAD-a. Glupost je kada se naši umjetnici počnu buniti da se politika miješa u film. U drugim državama ako se daje novac iz proračuna kontrolira se troši li se novac namjenski. U svim Upravnim odborima različitih europskih filmskih fondova, upravo Ministarstvo kulture imenuje članove tih Upravnih odbora. To je i logično, onaj koji daje novac (u Europi država, a u Americi investitori) žele imati kontrolu nad tim novcem.
Nerazumno je očekivati da vam netko bezuvjetno daje novac. U Americi za razliku od državnog novca postoje investitori, ali oni itekako sudjeluju u procesu, čak i prekrajaju filmove kako će izgledati.
U Europi redatelj ima apsolutnu slobodu, za što nam Amerikanci govore da smo sretni jer radimo filmove kakve želimo, ali je isto tako normalno da država nadzire potrošnju tih novaca. Riječ je o novcima poreznih obveznika, a ne o privatnom novcu koji se može trošiti po vlastitom izboru. Problem je što bi mnogi htjeli državni novac, a trošiti ga kao svoj privatni novac.
Narod.hr: Uočljivo je ipak kod njemačkih, francuskih ili britanskih filmova da se uglavnom pozitivno prikazuju njihovi nacionalni simboli od zastava, institucija, do pasmina pasa. Posebno je to uočljivo kod francuskih filmova, gdje se potiče jačanje nacionalne svijesti. Zašto je u Cannesu uopće film ‘Teret’ (o vozaču kamiona za vrijeme NATO-ova bombardiranja Srbije 1999., kojemu je zadatak da od Kosova do Beograda preveze tajanstven teret) predstavljen kao hrvatski?
Anita Juka: Kod nas ne postoji razlika između patriotizma i nacionalizma. Francuzi su patrioti i nitko ih zbog toga ne proglašava nacionalistima. U Hrvatskoj čim ste patriot, odmah vas se proglašava nacionalistom, fašistom, primitivcem, a to nije normalno.
U Sjedinjenim Američkim Državama ispred mase kuća stoji američka zastava. Zamislite da stavite kod nas hrvatsku zastavu a nije Dan državnosti? Veliki je problem što se kod nas ozbiljno brkaju pojmovi patriotizam i nacionalizam.
Film „Teret” reklamirao se kao hrvatski film jer je hrvatska producentska kuća Kinorama bila manjinski producent. Manjinski producent znači da hrvatski producent sudjeluje s 10 posto u filmu i to je prema Europskoj konvenciji o kinematografiji hrvatski film. Na taj način, kao manjinske hrvatske produkcije, rađeni su „15 minuta – Masakr u Dvoru” i „Chris the Swiss”.
Bila sam u Cannesu i producent filma „Chris the Swiss”, Hrvat Siniša Juričić, žalio se na pozornici da se njemu u Hrvatskoj brani snimati filmove. Da mu čak i branitelji prijete. Publika u Cannesu na to je uznemireno reagirala, oni ga smatraju umjetnikom, disidentom, kako je on hrabar – a zapravo je govorio neistine. Njegovi se filmovi bez problema financiraju u Hrvatskoj, za razliku od naših. U Hrvatskoj biti hrabar znači govoriti nešto za Hrvatsku, jer su toliko mediji i financijeri protiv toga da se takvi pozitivni filmovi ne mogu ni snimiti.
Narod.hr: Stječe se dojam da se kod nas medijski promiču filmovi koje je financirao HAVC, jedni te isti redatelji, jedan te isti stil, isti stereotipi. Koji stvarni međunarodni uspjeh imaju ti filmovi koji se javnosti predstavljaju kao vrlo uspješni?
Anita Juka: To je napuhan uspjeh. Za vrijeme Jugoslavije imali smo filmove koji su bili u Cannesu nominirani za Zlatnu palmu. Rajko Grlić, Lordan Zafranović…, govorim o hrvatskim redateljima u vrijeme Jugoslavije. Od uspostave Republike Hrvatske najveći uspjeh napravio je Brešan sa „Svjedocima” koji je bio u službenoj konkurenciji Berlina. I to je prije osnutka HAVC-a!
Ako se pogleda gdje se to danas natječu, vidite da su to pobočne konkurencije i da to nije službena konkurencija. Dalibora Matanića toliko su promovirali, a nije se ni mogao natjecati za Zlatnu Palmu. Tim beskrajnim napuhivanjem nekih rezultata stvara se lažna slika da tu ti filmovi hvaljeni, a mi ljubomorni primitivci, nacionalisti, fašisti… Treba hvaliti svaki uspjeh, odlično je da je film bio i u pobočnoj konkurenciji, ali bez laži.
Hribar se također redovito hvalio koliko Hrvatska zarađuje od production incentive, poput „Game of Thrones”. To jesu velike stvari, ali pronašli smo da primjerice samo jedna tvrtka u Srbiji više prihoduje nego cijela Hrvatska od production incentive. I još se direktorica te tvrtke u Srbiji žali da oni nisu mogli bolje jer nemaju autoceste kao Hrvatska, da nemaju obalu kao Hrvatska, da nemaju hotele kao Hrvatska …
Dobri smo, ali moramo još puno raditi na promociji Hrvatske, na Zakonima koji će biti jednostavniji za strance, povratu PDV-a... Ne možemo se busati u prsa i davati lažne podatke kojima bacamo pijesak u oči javnosti i političarima te kroz te navodne uspjehe hrvatskog filma pokušavati progurati izuzetno loše Zakone koji u biti legaliziraju sukob interesa. To je onda medijski spin i laž.
Svim kritičarima ovakve kulturne politike, redovito se govori da su ljubomorni na uspjehe hrvatskog filma. To je u potpunosti sulud argument jer svaki pravi uspjeh hrvatskog filma (pritom ne mislim na manjinske ko-produkcije) „otvara vrata“ svim ostalim hrvatskim filmovima i serijama.
Primjerice, naš prethodni dugometražni igrani film „Ti me nosiš’ otkupio je Netflix. To je prvi hrvatski film (još uvijek jedini) koji je Neflix preveo na sve jezike u svijetu, dostupan je u svim zemljama svijeta 175 milijuna gledatelja.
Dvije godine poslije Netflix je kupio dokumentarni film „Houston, We Have a Problem!“ za određene teritorije, a tri godine poslije seriju „Novine“. Dakle, svaki uspjeh hrvatske audiovizualne industrije budi interes investitora za ovaj dio Europe. Samo nema potrebe da napuhujemo stvari i izvrćemo činjenice.
Narod.hr: Tko je uopće radio na tom Zakonu o AV djelatnostima?
Anita Juka: Na tom Zakonu radila je radna skupina koju je imenovala ministrica kulture gđa. Obuljen. Prvi smo državnom tajniku gosp. Krešimiru Partlu prezentirali prijedlog zakona. Ivona Juka, redateljica, Miroslav Grgić, pravnik i ja smo preveli Zakone o AV djelatnostima raznih europskih zemalja, uzeli najbolje primjere prakse iz tih Zakona, preveli na hrvatski jezik i Miroslav je to uskladio s ostalim Zakonima u RH. To je bio prijedlog zakona s ciljem da se ubuduće izbjegne sukob interesa u HAVC-u. Predali smo ga gospodinu Partlu u svibnju 2017. (prije godinu dana), dakle bilo je dovoljno vremena za reakcije Ministarstva kulture.
Odgovorili su nam se da će se javiti, ali nikada nam se više nisu javili. Nakon upita, rečeno nam je da možemo sudjelovati u javnoj raspravi kao i svi drugi građani. Čak smo i u tome sudjelovali, mogu se i danas na e-savjetovanja vidjeti naši komentari iz prosinca 2017. uz koje stoji odgovor Ministarstva kulture: „primljeno na znanje“. Pred neki sam dan pročitala kako ministrica izjavljuje da nismo dali nikakve komentare, što je laž koja se može provjeriti. To je jedan od razloga zašto smo osnovali strukovnu udrugu, kako bi dalje djelovali. Pojedinca ovdje nitko ne doživljava ozbiljno. Sada ćemo zahtijevati sva ista prava kao i druge udruge. Ako je njihov član u Vijeću HAVC-a, zahtijevat ćemo da je u istom Vijeću i naš član koji će postavljati pitanja.
Podsjetila bih na primjer kada je Hrvoje Hribar, kao tadašnji ravnatelj HAVC-a tvrdio da ga je producent filma “15 minuta – Masakr u Dvoru”, Siniša Juričić prevario. Međutim taj producent osim tvrtke Nukleus film (s kojim je producirao „Masakr na Dvoru“, „Chris the Swiss“) ima drugu produkcijsku kuću koja se zove Jaako dobra produkcija. I onda je opet HAVC dodijelio novac toj Jaako dobroj produkciji za nove projekte.
Dakle, nije istina da je Hrvoja Hribara i HAVC prevario producent ovih filmova Siniša Juričić, već HAVC podržava proizvodnju filmova koji blate branitelje.
U HAVC-u postoji stručna služba, koja iz sudskog registra vidi tko je vlasnik tvrtke koja se prijavljuje na natječaj. Vrijeme je da prestanu raditi budale od javnosti, čijim novcem raspolažu.
Zato mislim da je jako važno da i naš predstavnik sjedi u Vijeću HAVC-a i zahtijeva transparentno raspodjelu državnog novca.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
