Foto: fah

Najmlađi hrvatski akademik Ranko Matasović osvrnuo se na Facebooku na sadržaj “Deklaracije o zajedničkom jeziku” koju potpisuje niz javnih osoba iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine te Crne Gore.

Ideološko-politički projekt: 30 ‘lingvista’ s područja bivše Jugoslavije pokrenulo Deklaraciju o zajedničkom jeziku

Matasovićev tekst prenosimo u cijelosti:

Jučer u „Večernjem“ na naslovnoj stranici doomsday scenario za hrvatski jezik: skupina građana odlučila je sastaviti „Deklaraciju“ o zajedničkom jeziku koju, doduše, još nitko nije vidio, ali već joj se pridaje neviđena medijska pozornost, a ministrica kulture smatra potrebnim osvrnuti se na nju. Čak se u medijima nekorektno prenosi da je tekst deklaracije sastavljalo tridesetak „stručnjaka“, iako sam među imenima potpisnika vidio samo dvoje lingvista (Ranko Bugarski i Snježana Kordić), pri čemu nijedno od njih dvoje ne bih nazvao stručnjacima za pitanja jezičnog identiteta.

Nema nikakve dvojbe da je sam naziv „Deklaracija“ zamišljen kao provokacija hrvatskoj javnosti, jer dobro je poznato kakvo značenje za Hrvate ima Matičina Deklaracija iz 1967. Ono što je manje jasno jest što se osim provociranja želi postići: otkrivati toplu vodu tezom da se Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci međusobno dobro razumiju? To nitko normalan ionako ne osporava, no kriterij međusobne razumljivosti nije jedini koji se koristi kad govorimo o identitetu jezika (dosadno mi je to već ponavljati, no inače bi se norveškom i danskom, malezijskom i indonezijskom, hindskiom i urdskom također govorilo kao o jedinstvenim jezicima). Žele li autori osporiti suverenim državama pravo na kreiranje i provođenje vlastite jezične politike? Nastojanje na posebnosti hrvatskoga kao standardnog jezika upravo ima za smisao da država može propisati jezičnu normu u službenoj uporabi, pravu, školstvu, vojsci i državnim medijima. Primjerice, to da se na satu kemije uči o kisiku, dušiku i kositru, a ne da se na času hemije uči o kiseoniku, azotu i kalaju.

Evo sad i teksta Deklaracije (objavila ga je „Slobodna Dalmacija“) s mojim komentarima na svaki od stavaka.

1. “Činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama.” / Ni postojanje više standardnih jezika ne dovodi to u pitanje. Štoviše, u mnogim društvima postojanje vlastite jezične norme važan je dio nacionalnog identiteta (odatle ne slijedi da je u svim društvima i nacijama tako).

2. “Svaka država, nacija, etnonacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika.” / Drago nam je da nam autori Deklaracije to dopuštaju. Vrlo velikodušno od njih.

3. “Sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika.” / Koliko ja znam, nitko razuman to ni ne čini.

4. “Policentrična standardizacija je demokratski oblik standardizacije najbliži stvarnoj upotrebi jezika.” / Cilj standardizacije nije približiti se „stvarnoj upotrebi jezika“; kad bi stvarna upotreba („kako se govori na ulici“) bila norma, standardizacija ne bi bila potrebna.

5. “Činjenica da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi.” / Vrlo ljubazno od autora Deklaracije da nam to dopuštaju. Međutim, takva formulacija dopušta i da se Gundulićev jezik nazove srpskim, a Nušićev jezik hrvatskim, što ne bi bio rezultat poštovanja nečijeg prava, već svjesnog izvrtanja činjenica.

6. “Između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama, što mogu pokazati i različite standardne varijante zajedničkog jezika na kojima će ova deklaracija biti objavljena i korištena.” / Da, i?

7. “Standardne, dijalekatske i individualne razlike ne opravdavaju nasilno institucionalno razdvajanje, već naprotiv, doprinose ogromnom bogatstvu zajedničkog jezika!” / Zašto je institucionalno razdvajanje „nasilno“? Je li netko u demokratskim državama nastalim nakon raspada SFRJ zatvoren zbog uporabe nedopuštenih riječi, kao u SFRJ?

Na temelju toga, autori Deklaracije traže:

1. “Ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama.” / To proturječi pravu pripadnika raznih naroda u višenacionalnim državama da dobiju obrazovanje kakvo žele na vlastitom standardnom jeziku. Ne znači da svi pripadnici manjinskih naroda moraju htjeti iskoristiti to pravo u svim sredinama, ali pravo im se ne može osporiti.

2. “Zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika.” / U čemu se sastoji represija i zašto je razdvajanje štetno (i za koga)?

3. “Prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti.” / Ne postoji „rigidno“ definiranje ni u jednoj znanosti, pa ni u lingvistici; standardni je jezik određen normom, popisom i propisom riječi i gramatičkih pravila koja se smatraju standardnima. Komu se to ne sviđa, ima pravo ne govoriti standardnim jezikom i time pokazivati svoju jezičnu nekulturu i/ili politički stav.

4. “Izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih „prevođenja“ u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja.” / Po ustavu Republike Hrvatske građani imaju pravo dobiti od države službene dokumente na hrvatskome standardnom jeziku. Ne očekujete valjda da će zbog Deklaracije Republika Hrvatska mijenjati ustav?

5. “Slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti.” / Izvan službene upotrebe ta sloboda izbora već postoji. Svrha je standardnog jezika omogućiti efikasnu službenu i javnu komunikaciju te osigurati kontinuitet jezične uporabe u nacionalnoj zajednici tijekom njezine povijesti.

6. “Jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima.” / Možda niste čuli, ali u demokratskim sustavima postoji sloboda javnog izražavanja.

7. “Slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe.” / Vidi prethodnu točku. U hrvatskoj su neki dijalekti i zakonski zaštićeni kao nematerijalna baština, no njima nije mjesto u službenoj uporabi i u medijima nad-lokalne razine (inače nam ne bi bio potreban standardni jezik).

8. “I, konačno, slobodu „miješanja“, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika!” / U čemu se sastoji „sveopća korist“? Ako netko želi u svojem javnom iskazu miješati riječi i konstrukcije iz različitih standardnih jezika, to prije svjedoči o njegovoj jezičnoj nekulturi, a ne o koristi koju je stekao nedostatkom obrazovanja ili ideološkom indoktrinacijom.

Na koncu, ne sumnjam da u Hrvatskoj ova Deklaracija ne će imati nikakva učinka, osim što će iritirati javnost. Međutim, u Bosni i Hercegovini stvari drukčije stoje, i mislim da bi ona ondje mogla imati mnogo većeg odjeka (nije slučajno što se objavljuje upravo u Sarajevu). Neki od potpisnika Deklaracije bosanski su Hrvati, i kad se pitamo zbog čega je oni podržavaju, moramo uzeti u obzir njihov specifičan i nimalo lagan položaj u BiH.

Kao prvo, mnogi se među njima osjećaju nesigurno u hrvatskome standardu, što je razumljivo jer nisu imali prilike proći formalno školovanje na njemu. Kao drugo, u Federaciji postoji velik pritisak da se bošnjački jezik (koji Bošnjaci nazivaju „bosanskim“, na što imaju jednako pravo kao i mi da daj jezik zovemo bošnjačkim) uvede kao državni jezik na čitavom teritoriju Federacije (Republika Srpska ionako već funkcionira kao de facto neovisna država). Budući da Hrvatska ne čini gotovo ništa da pomogne bosanskim Hrvatima da ostvare pravo na vlastiti standardni jezik, a sami zbog političkih odnosa u Federaciji ne mogu mnogo postići, nije neobično što neki među njima misle da je manje zlo pristati na „zajednički“ jezik svih triju nacija nego na bošnjački kao jedini državni jezik. Potakne li Deklaracija ikakve političke promjene, dogodit će se to u Bosni i Hercegovini, no ne vjerujem da će ona doprinijeti stabilizaciji te ionako ne osobito stabilne države.

*Ranko Matasović je objavio jedanaest knjiga, istaknuo se kao urednik lingvističkih edicija i kao prevoditelj s različitih jezika. Dobitnik je Nagrade Hrvatske akademije za 2002. za trajan doprinos znanosti na području filologije, a godine 2006. izabran je za člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. 2012. izabran je za redovitog člana HAZU.

Izvor: narod.hr/ffzg.unizg.hr