Oni koji prate zbivanja oko religije puno se puta pitaju: zašto prolazni pomodni trendovi, koji danas jesu, a sutra ih nema, tako lako pronalaze pristaše, a Isus Krist i Njegova Crkva tako malo? Zašto Onaj koji je došao obnoviti ljudsko srce da bi preko njega obnovio svijet teško nalazi istinske pristaše? Božićna nam čitanja u iz Svetog pisma daju odgovor. Ako ih dobro pratimo, opazit ćemo da Boga-Dijete prihvaćaju potpuno i bez rezerve samo 2 kategorije ljudi: priprosti, jednostavni ljudi koji su zaista dobrog srca i, vidimo u današnjem Evanđelju, veoma učeni ljudi – mudraci s Istoka.
Međutim, nikada Ga ne pronalaze oni koji misle da su učeni. Božanstvo je toliko duboko i toliko visoko da Ga mogu dokučiti samo ljudi koji imaju ili duboku jednostavnost ili oni koji su zaista visoko mudri. Zašto baš ovi? Zato što ove dvije kategorije imaju jednu zajedničku osobinu – da, priprosti pastiri i mudraci imaju nešto bitno zajedničko što je veoma važno – pravu, istinsku poniznost! Priprost, jednostavan čovjek je ponizan jer zna da je Božanstvo tako duboko da ne vrijedi kopati da bi se došlo do Njega i zato Mu se odmah poklanja i u potpunosti predaje. Mudar čovjek ide za visinama Božje mudrosti i koliko ih istražuje, nikako ne dolazi do kraja, uvijek ide dalje i, pošto stalno upoznaje nove predjele, ostaje zadivljen onim što shvaća i ponizno se predaje tom bogatstvu Božjih visina koje otkriva.
Umišljeni pametnjakovići ne uspijevaju jer, oholi na ono malo početnog znanja kojeg su stavili u svoju glavu, toliko su samouvjereni da misle da se više nema što dalje tražiti – pa oni već sve znaju, sve im je jasno! Oni misle da ničeg dubljeg i višeg nema nego što su oni sami! Oni su svoj najviši vrhunac, i zato ne uspijevaju ići dalje, u veće visine.
Otkad je svijeta, samo dvije grupe ljudi otkrivaju Boga: jednostavni i dobrog srca te istinski mudri ljudi.
Mudraci, mi ih u tradiciji nazivamo tri kralja, nisu bili kraljevi nego učitelji kraljeva, koji su im pokazivali put do mudrosti. Mnogi su vidjeli tu zvijezdu koju i oni, ali dok su oholi u njoj vidjeli samo nebesko tijelo o kojem oni više znaju od drugih, tri mudraca su u njoj gledali Božje djelo, Božji poziv da krenu. Tu je njihova mudrost – ići u samu bit stvari, a tu je i poniznost – skočiti na noge i krenuti na put. Iako je bilo tisuće tzv. mudraca u Jeruzalemu, Rimu, Ateni i drugim metropolama onog doba, nisu imali ove dvije osobine: staviti istinu iznad svega, baš iznad svega pa i iznad svog renomea, sve dati za nju.
Tri mudraca su ljudi koji su bili u stanju ostaviti sjajne palače i krenuti, putovati, putovati – ne prema još sjajnijoj palači, prema nekom monumentalnom izdanku najnovijih trendova u arhitekturi nego – prema štalici! Mora da su ih svi pametnjakovići onog svijeta ismijavali – nakon palače skončali ste u štali! Što će naći onaj koji ostavi palaču i dođe u štalu, čemu će se klanjati u štali? Tu tajnu zna samo istinska mudrost. Može je otkriti samo pravi tražitelj istine. Ili jednostavan čovjek dobrog srca koji će joj se spremno predati.
Zato s pravo kaže Fulton Sheen: u Crkvi ima mjesta samo za dvije vrste ljudi – za one koji misle, za one jednostavne koji ne misle, ali nema mjesta za one koji si uobražavaju da misle, za umišljene mudrace. Oni vide da ne shvaćaju pa misle da se onda nema što shvatiti. Ne žele se pomaknuti, tražiti kao tri mudraca.
Bog je i nama na naš životni put stavio palače, stavio nam zvijezdu koje nas zove… Idimo do kraja za njom, ljubimo dobrotu iznad svega i doživjet ćemo da će nas Bog potvrditi kao istinske mudrace, da će se i u nama susresti mudrost, radost i mir.
Dr. Ivica Čatić, župnik u Rumi, profesor Novoga zavjeta na KBF-u u Đakovu i urednik stranice sveto-pismo.net
