Blagdansko je vrijeme, kada svi imamo priliku više se posvetiti sebi i malo odmoriti od buke svijeta i bijesa malih ega, uvijek željnih kontrole i moći, koja nas svojim nametljivim skakutanjem inače ne planiraju ostaviti na miru. Bijeg od tog žamora svakidašnjice je i prilika da se okrenemo istini, kako bismo ovaj svijet sagledali “odozgo”, odakle stvari uvijek izgledaju bar malo jednostavnije i jasnije, piše Borislav Ristić u svojoj kolumni za Večernji list, koju djelomice prenosimo.
A kada s te distance bacimo pogled na svijet shvatimo kako život uglavnom provodimo uludo trošeći vrijeme na silne rasprave i jalova objašnjavanja oko toga tko je i koliko u pravu, dok nam izmiče bit. A bit nije u tome da budemo u pravu, da pobijedi moja ili tvoja istina, jedna ili druga krajnost, već da stvorimo prostor između tih krajnosti i tako oslobodimo perspektivu u kojoj će te krajnosti “pronaći svoje mjesto” i “doći do svoje istine”.
(…) Bit je u tome da se okrene perspektiva i u svakom zlu potraži način da na površinu ispliva ono što je dobro. A to se ne može postići kritikom i objašnjavanjem, već kroz poziv i djelovanje, koji će ljude probuditi da potraže odgovore, umjesto da ih uspavljujemo malim istinama i izgovorima zašto nam je loše.
(…)
Kada se u ove dane sjećamo Isusovih propovijedi i misije, njegove muke i uskrsnuća, ne može nam promaći koliko je inzistiranje na paradoksu prožimalo čitavo njegovo djelovanje. Obično nam se kao “uskrsna priča” nudi neka zašećerena basna o zečevima i pilićima, ali ako zavirimo u Evanđelja, vidjet ćemo kako u njima nema ničeg sladunjavog. Naprotiv, on svakim svojim potezom do temelja protresa ustaljene istine ovoga svijeta.
Sve ovo moralo je onima koji su ga slušali djelovati kao čista ludost. U Evanđeljima čitamo kako svaka njegova riječ, svaki potez, nailaze samo na zid odbacivanja i nerazumijevanja. Njegova obitelj smatra ga ludim, učenici ništa ne razumiju i nepouzdani su, svjetina ga odbacuje i kamenuje, svećenici njegovo ponašanje proglašavaju svetogrdnim. A opet, čitav smisao njegove misije i jest u tom nerazumijevanju i odbacivanju.
(…)
Promjena neće doći bez nas, niti “pasti s neba”, ako se sami ne pokrenemo, jer, kao što kaže sv. Augustin, “Bog bez tebe neće, a ti bez Boga ne možeš”. Možemo do beskraja ponavljati iste postupke i očekivati drugi rezultat, ali to samo uvećava zbrku i vodi u očaj. A možemo se i trgnuti i pitati se kako sve to izgleda kada se pogleda “odozgo”? Kada se sami pokrenemo i pogledamo na svijet kroz prizmu dobra, tada stvari dobivaju drugu svrhu.
U Evanđeljima, bar onim kanonskim, nema prikaza uskrsnuća. Postoji samo prazna grobnica i uplašeni sljedbenici koji od straha ne mogu govoriti. Najraniji vizualni prikazi uskrsnuća također prikazuju prazan grob i usnule rimske vojnike pored njega. Taj prazan grob prvo pobuđuje užas, ali nas i trže iz sna i pokreće da konačno učinimo nešto sa svojim životima. On nam poručuje: “Probudi se! Počelo je!”
Istina nije u spoznaji, već u djelovanju u korist većeg dobra, u primjerima koji će nam pomoći da se sami pokrenemo i promijenimo. Kada u svemu što radimo tražimo dobru nakanu, onda i sve dolazi u pravo vrijeme. Samo tako se istina može “proslaviti”. Zato i nema prikaza i priče o uskrsnuću, jer ono ne postoji kao neki univerzalni obrazac ili “recept” za naše vlastito spasenje. Tu priču svatko od nas mora sam za sebe ispisati.
