U postav izložbe “Druge primarne strukture” u Židovskom muzeju smještenom na newyorškoj Petoj aveniji, koja će se održati od 15. ožujka do 3. kolovoza, uvršteno je i šest skulptura Branka Vlahovića (1924.-1979.), istaknutog samozatajnog hrvatskog kipara i jednog od važnijih sudionika svjetskog minimalističkog umjetničkog pokreta.
Vlahovićeve gipsane skulpture nastale od 1960. do 1965. predstavit će se u prvom dijelu izložbe, od 14. ožujka do 15. svibnja 2014. godine, a drugi dio donosi minimalističke skulpture nastale od 1965. do 1970., među kojima se nalaze i radovi hrvatskog umjetnika Ivana Kožarića, stoji u najavi izložbe. To je iznimno relevantan čin priznanja Vlahovićeva rada i svjetska afirmacija genija i samozatajnog autora čiji je rad napokon izašao iz sjene u kojoj je bio preko trideset godina, ističe se u najavi izložbe.
Izložba je nastavak kultne izložbe “Primarne strukture” 1966. u New Yorku, koja je bila ključna za minimalizam, a predstavila je radove Carla Andrea, Dana Flavina, Donalda Judda, Sola LeWitta, Waltera De Maria, Roberta Morris, Anne Truitt, umjetnika poznatih po radikalnom i novom pristupu skulpturi. Židovski muzej bila je prva američka umjetnička institucija koja je podrobnije istražila i predstavila minimalističku skulpturu, a sama izložba bila je velika prekretnica u radu i afirmaciji autora radova iz postava.
Gotovo pedeset godina poslije, “Druge primarne strukture” predstavit će postav koji podrobnije propituje minimalističku skulpturu šezdesetih godina istovremeno preispitujući postav iz 1966. i proširujući ga spoznajama i otkrićima iz opusa svjetske minimalističke skulpture. U taj se koncept uklapaju čvrste kompozicije čistih geometrijskih oblika, strukturalno čisti i depersonalizirani radovi hrvatskog avangardnog kipara minimalističke pripadnosti, koje je za izložbu izabrao kustos Jens Hoffman.
U najavi izložbe prenose se i izjave ravnateljice Gliptoteke HAZU Ariane Kralj te muzejskog savjetnika Tihomira Milovca o tom događaju.
Kralj ističe da je Vlahović bio iznimna umjetnička osobnost čija se relevantnost tek sada valorizira kao neprijeporna vrijednost primarne umjetnosti. Nakon što je prošlogodišnja zagrebačka retrospektiva dala naslutiti elitnu umjetničku razinu Vlahovićevog opusa, uvrštenje njegovih djela na veliku izložbu Druge primarne strukture tu je razinu potvrdila, ustvrdila je.
Po Milovčevim riječima, to je međunarodna potvrda umjetniku izuzetne intuicije, odvažnosti i dosljednosti čiju umjetnost u vrijeme nastanka šezdesetih godina kritika i publika nije prepoznala na pravi način. Vlahović je svoj koncept oblikovno radikalnog redukcionizma razvio bez doticaja s američkim minimalizmom, premda su sličnosti zavidne, a njegova je umjetnost donedavno bila izvan fokusa hrvatske stručne i šire javnosti, ocijenio je. Taj nastup kontekstualizira ga s globalnim zvijezdama američke minimalističke umjetnosti, kao što su Frank Stella, Sol LeWitt, Carl Andre ili Donald Judd te postavlja u društvo svjetskih suvremenika Lygie Clark, Stanislava Kolibala ili Helia Oiticice, dodao je.
Branko Vlahović (Bjelovar, 1924.-Zagreb, 1979.) diplomirao je 1951. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, te pohađao specijalku kod profesora Frana Kršinića. Dvaput je boravio u Parizu, a nakon što je neko vrijeme radio kao učitelj, krajem pedesetih godina odlučuje se na isključivo umjetničko djelovanje u kiparstvu.
Njegovu ranu razvojnu fazu obilježava figurativno kiparstvo koje u kasnijim fazama u potpunosti napušta te se okreće apstraktnim oblicima. Prvu samostalnu izložbu Vlahović je imao 1967. u Likovnom studiju Moderne galerije u Zagrebu, gdje je predstavio apstraktne drvene skulpture i reljefe, pravilne, četvrtaste, geometrijske konstrukcije koje su podsjećale na arhitektonske makete.
Monografska izložba u Tehničkom muzeju 1975. donijela mu je jači odjek, te je od tada učestalije zastupljen na značajnijim, tematskim i problemskim, izložbama. Vlahovićeva posljednja samostalna izložba skulptura i crteža održana je u zagrebačkoj galeriji Karas 1978., a krajem 2012. u Tehničkom muzeju mu je priređena velika retrospektiva, koju je pratila monografija autora Guida Quiena i Darka Schneidera.
