O pokojnom papi Benediktu toliko je tekstova ovih dana napisano da je ovaj zapravo čisti inflatorni udar. Ali ako se od vas, zbog nekakvog zvanja i znanja nešto oko ovog događaja očekuje, onda pregrizete i prihvatite se tipkovnice. Nevoljko, i s velikom dozom autocenzure…
Mizantropiju je sasvim pogrešno miješati s kvalitetnom procjenom čovjeka kao stvorenja koji pripada porodici sisavaca. Ratzinger je slučajno pripadao toj vrsti. On je bio ne samo služba, on je, ah banalnosti, bio čovjek koji se bavio, prije svega, nevidljivim, što je privilegirano mjesto teologije, umjetnosti i filozofije, koje se sve više odriču te temeljne zadaće “umiranja” za nevidljivim. Sve tri ove “discipline” čovjek Ratzinger je spretno sintetizirao u (ne)registrirano partnerstvo zvano briljantna misao, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomice prenosimo.
Dug prema nevidljivom
Pokušat ću fantazijom liliputanca, slučajnog ceremonijara, dohvatiti ne Ratzingerovu teologiju, već Josepha – čovjeka. Pretenciozno, nesumnjivo, ali vrijedi pokušati, možda i diletantski, ali, eto…
U vrijeme kvantofrenije umirati za nevidljivo, nemjerljivo, moguće je jedino tako da i sam nastojiš biti nevidljiv.
Cioran je to nazvao “volja k nemoći”, te anti – Krista probrazio u anti – Nietzschea, volju za moć u volju k nemoći.
Kako ovih dana izlaze na vidjelo svjedočanstva mnogih Ratzingerovih suradnika, učenika, prijatelja, ljudi iz neposredne blizine, kod svih se nameće slika čovjeka, Josepha, koji nije želio vladati, nije želio moć. Sva imenovanja na funkcije moći u Crkvi su ga pogađala, nisu razveseljavala, činila su ga tjeskobnim. “Usud” ga je, suprotno njegovom ljudskom habitusu “običnog” profesora, stalno gurao, suprotno njegovoj volji, na pozicije moći.
> Posljednje riječi Benedikta XVI. bile su ‘Isuse, volim te’
> Tisuće vjernika ispratilo papu emeritusa Benedikta XVI. – Papa Franjo: ‘Neka tvoja radost bude potpuna’
(…)
Ratzingeru nisu od početka dopustili da bude beznačajan, već da radi ono što mu dužnost (poslušnost) nalaže, a ne ono gdje ga srce vuče, u skrovito druženje s nevidljivim.
Teško su mu padali i sukobi s kolegama. Tako je Ratzinger napustio Sveučilište u Tübingenu i preselio se u Regensburg nakon teoloških nesuglasica s Hansom Küngom, Edwardom Schillebeeckxom i Karlom Rahnerom. Tada je, a to je konac šezdesetih, iskazao odanost svetom Augustinu, na kojem je doktorirao, i njegovoj pesimističnoj viziji čovjeka govoreći: “Dopustite mi da budem oprezan u svojim predviđanjima”, rekao je, citirajući Augustina, prema kojem je “čovjek veliki ponor i nitko ne može unaprijed vidjeti što će izaći iz tih dubina.”
Došavši na Wojtylin poziv u Vatikan na svojoj koži osjetio je “što će izaći iz tih dubina”. Dvorske vatikanske spletke, skandali, sitni karijeristi gladni moći i vlasti, glumci nadnaravnog i hafizi pobožnih fraza, žmukleri u kardinalskom grimizu, udarci ispod pojasa, “fumo di Satana” o kojem je govorio Pavao VI., sve ga je to od početka mlatnulo i mlatilo…
>Luka Popov: Bio sam ateist koji je ismijavao Benedikta XVI., a onda mi je život iz temelja promijenila njegova knjiga
> Prisjetite se najdirljivijeg trenutka posjeta pape Benedikta XVI. Hrvatskoj
I kada su se svi čudili kada se odrekao papinske službe i umirovio, možda je bilo prikladnije čuditi se kako je toliko dugo izdržao među tom klateži.
Sada zasluženo ide malo odrijemati, svoje je u poslušnosti odradio, unatoč volji k nemoći. Umro je u skrivenosti, ne od bolesti, već od čežnje za nevidljivim, uplovio u rijeku bez korita i more bez obala s posljednjim riječima koje je izgovorio: “Isuse, volim te!”
Život i teologija sažeti u samo tri riječi, zaključuje Ivica Šola za Slobodnu Dalmaciju.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.