Stanko Stojić: Film Oblik vode i njegovih 13 nominacija

Film Oblik vode je suvremena bajka s trinaest nominacija za Oscara, ljubavna priča koja u centru pažnje ima „dvoje mladih“ i njihovu zabranjenu ljubav osuđenu na propast jer društvo ne odobrava njihovu vezu. Zvuči kao Romeo i Julija. Blizu. Razlika je u tome što je ona nijema žena u tridesetima, a on je biće iz močvare, neobičan svat s paranormalnim sposobnostima koji jede mačke, odgriza ljudima prste i ima sposobnosti samoizlječenja, čak i nakon što ga upucaju s nekoliko metaka u predjelu prsa.

„Ali on je tako osjećajan i dubok i razumije ženu bolje nego agresivni, dosadni i jednodimenzionalni muški pripadnici vrste homo sapiens…!“. Netočno, muškarci nisu agresivni i dosadni nego ih se tako stereotipno prikazuje. A on je biće iz močvare.

Klasna borba

Film zapravo ide utabanom stazom suvremene političke korektnosti gdje se želi produbiti stereotipe o društvenim klasama. Tako imamo ugnjetavane i opresore, imamo žrtve i njihove tiranine. To „zemaljsko roblje“ su pripadnici manjina: nijema žena, homoseksualac (naravno), crnci (smijemo li ih još tako zvati?) i stvor iz močvare. S druge strane većina je utjelovljena u liku glavnog negativca koji je kršćanin (citira i na svoj način interpretira Bibliju), ima ženu, djecu i kuću u kojoj živi (stereotipni prikaz srednje klase koja je na marginu izgurala manjince), on je nasilan prema manjinama (uključujući žene), a istovremeno im zavidi, naročito je ljubomoran na intimnost i njihove duboke odnose, ne može kontrolirati emocije, vara ženu (jasno, koji muškarac to ne radi), izgubljeni je karijerist i ima raznih problema u svakom aspektu života.

Film je zapravo poprilično plošan i jednostavan u toj podjeli, čak pomalo i djetinjast, pa vam je već nakon 20 min sve jasno. Sad će neki kazati kako je atmosfera filma tako čudesna, fotografija tako nijansirana, kamera tako nježna… naravno. Tako i mora biti da bi lakše progutali neprirodan odnos među dva glavna junaka, pripadnika različitih bioloških vrsta. Da bi društvo usmjerio u pravcu potpune izvrnute svijesti koju nećeš smjeti zvati izvrnutom, da bi ljude navikao na bolest koju nećeš smjeti zvati bolešću, svoju namjeru moraš upakirati u umjetničku formu koja tobože opravdava sve što se njome zaodjene i unutar koje ćeš nedvosmisleno sugerirati tko je prava žrtva sustava. Kasnije, iz te pozicije žrtve s kojom se gledatelji poistovjete (pretežno mladi jer imaju „mekše“ umove) regrutiraju se novi tirani. (Ovo o tiranima sam pročitao kod Šole) Novi tirani određuju što je normalno, a što nije, tko je korektan, a tko nije, tko je dozvoljen, a tko zabranjen…

Voda

Koja je simbolika vode u filmu? I zašto je glavna zvijezda filma, čudovišan lik s paranormalnim sposobnostima samoiscjeljenja, kojeg lokalno stanovništvo Amazone naziva bogom, baš stanovnik vode? Moguće da je tvorac priče želio poručiti da su „oni drugi“ toliko udaljeni od nas samih da žive u jednom savršeno drukčijem svijetu, drugom mediju, a to nije svijet zraka, već vode. No, nekome tko ponekad pročita nešto iz Biblije (koja se u filmu citira i krivo interpretira) pada na pamet simbolika vode u judeo-kršćanskom svijetu. U njemu (u Bibliji) je voda simbol kaosa, mjesta gdje prebivaju zle sile, Levijatan i sl., a Duh Božji je onaj koji lebdi nad tim vodama. Kasnije Isus hoda po vodi, drugim riječima on je iznad tih sila, iznad zlih duhova i ostalih bića. „Voditi ljubav“ s bićem iz vode nije ništa kreposno, romantično ili šarmantno. To je pogrešno, nastrano. Ali danas ne smijete tako govoriti…

Čeka li nas u budućnosti romantična filmska avantura s cijelim nizom domaćih životinja, kokodakajućih dvonožaca iz vrta i kojekakvih dvopapkara i preživača? Da bi takvu ljubav opravdali potrebno je izigravati moralnu superiornost nad „konzervativnim“ slojem društva, docirati im kako su osjećaji važni i kako treba poštovati slobodu osoba ili životinja koje su izabrale ljubav. Makar taj izbor izražavali lavežom ili meketanjem. Da bi publici približio te poruke ne treba ulaziti u razumne rasprave niti se baviti detaljima poput logičnosti priče i same poruke, ne smiju se koristiti riječi poput ispravno i pogrešno, već je dovoljno staviti prikladnu glazbu i stvoriti prikladnu atmosferu. Suvremena „populacija slike“, a ne riječi, sve će razumjeti pa i dojam i osjećaje vrednovati više nego činjenice. Istina je manje vrijedna od emocija. Bio to čovjek ili životinja, stablo ili pas u vlastitom krevetu…

Usput rečeno, glavna junakinja svakodnevno masturbira u punoj kadi (vode) dok se u zdjeli na štednjaku kuhaju jaja. Čak i sat koji označava da je vrijeme kuhanja gotovo ima oblik jaja. Ona potom ta jaja nosi stvoru da ih jede. To je njihova mala tajna. Kasnije kad imaju spolni odnos, žena i stvor, smisao tih jaja (šaca) postaje jasniji. Žena stvoru nudi svoju plodnost, svoju jajnu stanicu, makar tako simbolički, ako već ne može začeti s njim. A možda i može, film se time ne bavi.

E sad!

Kako pristupiti ovome? Možemo kao i svi ljubitelji umjetnosti i političke korektnosti mantrati o tome kako je to lijepo i romantično. Možemo stati na stranu glavne junakinje i nesretnog stvora i željeti im lijepu budućnost, a možda i brak, nekoliko djece mutanata (ili tek jednog djeteta, žena se ipak mora emancipirati i ostvariti svoju karijeru), možemo i sami poželjeti jednu takvu ljubav s nekim neljudskim stvorom jer su, eto, muškarci ionako nasilni licemjerni vjernici ili homoseksualci. A možemo i reći da je to devijacija. (Možemo li?)

Odnos kakav je prikazan u filmu se tradicionalno shvaćao kao nešto duboko pogrešno, nešto nastrano, kao krajnju aberacija od prirodnog i normalnog. Zašto? Zato što su prijašnje kulture i narodi učili po principu pokušaja i pogrešaka. Vidjeli su da takvi odnosi unose kaos u pojedinca i u društvo, da uzrokuje bolesti, kojekakve poremećaje i da ih zbog toga treba zabraniti. Da su takav ustroj stopirale razne udruge za prava na kojekakva prava ta bi se civilizacija vjerojatno vrlo brzo urušila. Nemojte me krivo shvatiti, manjine i ugrožene treba zaštititi, ali neprestano i iritantno trljati o nos većini stigmu krivnje i sramote, optuživati i svaljivati svo zlo na populaciju koja je iznjedrila i izgradila ovu civilizaciju u kojoj živimo je nepošteno, licemjerno, ignorantski i pogrešno.

Netko će kazati da film funkcionira na razini metafore i da ima poruku daleko dublju i plemenitiju od površnog shvaćanja. To je sasvim u redu. Ali čemu onda ovakva stereotipna društvena podjela na dobre i loše, čemu takva površna osuda i produbljivanje predrasuda kakve vidimo svakodnevno u medijima gdje najoštrija pera ne čine ništa drugo nego „pušu u diple novog jednoumlja“?

Film je poruka, parola, transparent, znak pored puta. Sam po sebi ne može puno promijeniti. Problem je što tisuće ovakvih uradaka svakodnevno stvaraju atmosferu i oblikuju sveopću svijest o ispravnom i pogrešnom, o istinitom i lažnom, o žrtvi i nasilniku. Ne trebam ni govoriti da je na taj način lako mutiti vodu i izvrtati sve naopako. A posljedice? Njih vidimo svugdje oko nas. A najbolje nas tek očekuje.

*Stanko Stojić, nastavnik je u srednjoj školi i novinar na Laudato TV-u gdje uređuje emisiju Božanstvena komedija. Posebno se zalaže za slobodu govora, mišljenja i svake vrste kreativnog izražavanja.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr