Stipe Kljaić, jedini naš povjesničar u Tajnom vatikanskom arhivu: ‘Pio XII. nije bio Hitlerov papa’

Foto: narod.hr

Nakon što je otvoren Tajni vatikanski arhiv i u medijima se pojavila informacija da se nitko ni od crkvenih ni ostalih povjesničara nije prijavio za pregledavanje dosad javnosti nedostupne dokumentacije o papi Piju XII., otkrilo se da ćemo ipak imati jednoga povjesničara koji će istraživati arhiv. Radi se o dr. sc. Stipi Kljaiću, koji kaže kako se prijavio za istraživanje u sklopu projekta svoje matične ustanove, Hrvatskog instituta za povijest, koji financira Hrvatska zaklada za znanost. Projekt je nazvan “Moderne europske diplomacije i istočnojadranski prostor”, predvodi ga dr. Jadranka Neralić, a u njemu surađuje niz domaćih i međunarodnih znanstvenika.

“Moji interesi za odnose Crkve i države u 20. stoljeću za koje je relevantan Vatikanski arhiv sežu od mojih ranijih preokupacija. Prethodno sam istraživao diplomatske odnose Vatikana i Kraljevine Jugoslavije. Plod toga je memoarsko djelo crkvenog diplomata Nikole Moscatella “Uspomene u svjetlu dokumenata – prilog povijesti katolicizma u Jugoslaviji (1922.-1946.)” koje sam zajednički s pokojnim Fabijanom Verajom pripremio za tisak 2014. Moscatello je kao svećenik Hvarske biskupije bio u diplomatskoj službi ambasade Kraljevine Jugoslavije pri Svetoj Stolici. Zajedno je s kardinalom Eugenijem Pacellijem, budućim papom Pijem XII., imao glavnu ulogu u sastavljanju konkordata s Kraljevinom Jugoslavijom 1935. Konkordat je iz ratifikacije povučen dvije godine kasnije kada je Srpska pravoslavna crkva izvršila pritisak na premijera Milana Stojadinovića prijeteći izbijanjem građanskih nemira ako takav zakon stupi na snagu. Naime, SPC je smatrao da konkordat stavlja Katoličku crkvu u privilegiran položaj iznad suvereniteta države i iznad drugih vjerskih zajednica”, kaže dr. Kljaić i razgovoru s Darkom Pavičićem za Večernji list.

O ulasku u Arhiv

“Mislim da je najvažnije iskustvo, kao i u svim drugim strukama i poslovima, što posjećujete više arhiva, lakše se snalaziti i raditi u njima. Često su arhivi suhoparni, sa škrtim podacima, tako da imate puno tzv. negativnog rada u smislu da ponekad za neku povijesnu temu možete proći kutija i kutija arhivskog gradiva, a da ne pronađete ništa vrijedno. Isto tako, istražujući po arhivima možete naići na nevjerojatne zanimljive podatke koji vas oduševe i tjeraju da dalje istražujete. U tome se krije i čar ovog posla. Pri tome se rađaju i mnoge ideje za izlaganje na znanstvenim skupovima, za pisanje članaka i knjiga na temelju tako pronađenog gradiva. Arhivski rad srce je povjesničarskog rada, makar bi to tako trebalo biti, pri čemu povjesničar ne smije zaboraviti i rad na povijesnoj literaturi, odnosno ne smije zanemariti čitanje radova drugih povjesničara koji su pisali o sličnoj ili istoj temi istraživanja koji mu također mogu biti od velike pomoći. Naravno, i razgovor s kolegama povjesničarima koji imaju iskustva rada po arhivima može biti od presudne važnosti jer oni mogu dati neke dragocjene informacije i savjete za lakšu orijentaciju u nepreglednom obilju arhivskog materijala.”

“Ovo je moj prvi posjet Vatikanskom arhivu tako da će mi trebati više odlazaka tijekom sljedećih godina kako bih mogao dobiti kakav-takav pregled nad građom. Samo jedan odlazak nije dovoljan s obzirom na njezin opseg. Pripreme idu tako da prije odlaska na internetu pregledate arhivske fondove u Vatikanskom arhivu koji se odnose ili koji bi se mogli odnositi na temu istraživanja. Kad ih izaberete, onda ih morate navesti u prijavi za rad administraciji ovog arhiva. Koliko sam primijetio, ulazak je dopušten samo profesionalcima, vjerojatno zbog velikog pritiska interesenata, jer se radi o jednom od najvažnijih svjetskih arhiva, pogotovo za starija razdoblja. Naravno da prijašnje spoznaje iz rada u drugim arhivima omogućuju lakše snalaženje u pripremi za istraživanja u ovom arhivu. Kao što sam rekao, nadam se da ću prilikom posjeta arhivu upoznati druge kolege koji će mi moći pomoći u snalaženju s arhivskim fondovima Vatikanskog arhiva, tu računam prije svega na pomoć mojih kolega sa spomenutog projekta koji su već tamo radili i dobro poznaju njegove fondove.”

O papi Piju XII.

“Nakon sloma Hitlerove Njemačke u poraću se cijela Europa našla u vakuumu koju je trebao ispuniti svjetski komunizam. Sovjetski Savez i komunistički pokreti posjedovali su solidan moralan kapital nakon pada nacizma koji im je otvarao mogućnost da dođu na vlast ne samo na istoku nego i na zapadu Europe. Posebno su komunističke stranke pokazivale veliku snagu u Italiji i Francuskoj. Pio XII. osobno se uključio u politički život poslijeratne Italije te je uspio na prvim poslijeratnim izborima organizirati koaliciju stranaka okupljenih oko Democrazia Cristiana i na kraju pobijediti komuniste. Papa Pacelli smatrao je da bi, ako Italija padne u ruke svjetskog komunizma vođenog iz moskovske centrale, po domino-efektu sve ostale zemlje na zapadu kontinenta mogle postati marksističke. Upravo se u takvim okolnostima Pio XII. ispriječio kao glavna brana prodoru komunizma u Europu poslijeratnog vremena. Otuda i Staljinova izjava odakle papi vojne divizije da može biti faktor u pregovorima u svjetskoj politici. On je tih godina donio i dekret protiv komunizma koji je nalagao da katolici koji su pristupili Komunističkoj partiji budu automatizmom izopćeni iz Crkve, nešto slično onome što je otprije vrijedilo za masone. Ovime je nastojao spriječiti prodor komunizma u društvu i crkvenoj hijerarhiji. Sve su to bili razlozi da se pokrene sovjetska propaganda i stvori “crna legenda” o papi Pacelliju kao “Hitlerovom papi”. Povijesne činjenice govore suprotno takvim konstrukcijama. Za vrijeme Pija XI. Pacelli je kao državni tajnik i bivši apostolski nuncij iz Berlina pisao encikliku na njemačkom jeziku “Mit brennender Sorge” u kojoj je kao dobar poznavatelj njemačkih političkih, kulturnih i povijesnih prilika osudio praksu i ideologiju nacionalsocijalizma, posebno neopoganske težnje i rasno učenje kao nespojive s kršćanskim moralom. Hitlerov režim je 1939. prilikom njegova izbora negodovao govoreći da je izabran tobože “židovski papa”, neprijatelj “nove Njemačke”. Iste godine u encikliki “Summi pontificatus” kritizira nacionalsocijalizam citiranjem Pavlovih riječi o jednakosti svih ljudi u Kristu. Pred kraj rata, prema najnovijim istraživanjima arhiva američkih i britanskih obavještajnih službi, sudjelovao je u neuspjelim pokušajima rušenja Hitlera s vlasti uz pomoć svojih starih mreža u Njemačkoj gdje je od 1917. do 1929. djelovao kao apostolski nuncij. Isto tako, postojala je mogućnost da ga Hitler uhiti zbog čega je izradio plan na tajnom sastanku s kardinalima dajući im pismo svoje ostavke u slučaju da dođe do uhićenja jer bi u tom slučaju nacisti oteli kardinala Pacellija, a kardinali koji bi pobjegli u inozemstvo tako bi mogli na temelju pisma ostavke izabrati novog papu.”

O Eugeniju Pacelliju

“Postao je papom nakon samo tri kruga glasovanja u konklavama. Nakon što je u trećem glasanju izabran, osobno je zatražio novo glasovanje kako bi još jednom potvrdio većinsku volju kardinalskog zbora. Učinio je tako jer se protivio tome da bude papa, ali je na kraju u potvrđenoj kardinalskoj većini vidio jasnu Božju volju kojoj se spremno podvrgnuo.”

“Zagovarao je ideju mira i suživota među narodima usred ratne kataklizme i ukazivao na sve zablude modernih ideologija koje su čovječanstvo uvukle u krvavo klupko najstrašnijeg rata u povijesti čovječanstva.”

“Prema procjeni židovskih izvora, za vrijeme njegova pontifikata spašeno je između 700.000 i 860.000 Židova. Podaci su to Pinchasa Lapide, izraelskog povjesničara i diplomata. U posljednje vrijeme Gary Krupp je newyorški Židov pokrenuo međureligijsku fondaciju naziva Pave the Way, putem koje su istraživali različite arhive, crkvene i necrkvene, u Europi i svijetu gdje su pronašli oko 76000 dokumenata o ulozi Pija XII. u spašavanju Židova. Obraćenje velikog židovskog rabina Rima Israela Zollija nakon rata još je jedno svjedočanstvo. Na krštenju je uzeo ime Eugenio u čast Piju XII. za njegov veliki angažman oko spašavanja Židova kojem je osobno svjedočio.”

O Pacellijevom broju spašenih Židova i usporedbi s blaženim kardinalom Stepincem

“Radi se o podlom moraliziranju kojem je jedini cilj potkopati ugled u široj javnosti ove dvojice velikana 20. stoljeća i time dovesti u sumnju njihova neosporna herojska djela.”

O odnosu pape Pija XII. i kardinala Stepinca tijekom i poslije rata

“Stepinčeva vjernost prema nasljedniku sv. Petra i njegova odanost njegovoj papinskoj vlasti bila je i ostala neosporna i tijekom teških iskušenja Drugog svjetskog rata.”

“Koliko je Pio XII. cijenio kardinala Stepinca i njegovu obranu prava Crkve pred komunističkim režimom, najbolje dokazuje imenovanje Stepinca kardinalom za vrijeme pritvora u Krašiću godine 1952. Njih su dvojica dijelila beskompromisni stav prema komunizmu kao doktrini i praksi koje su bezuvjetno neprihvatljive za katolički nauk. Sigurno je da je papina odlučnost u borbi protiv svjetskog komunizma jačala i kardinala Stepinca na terenu u Hrvatskoj, kada je pozvao kler da se pod prijetnjom crkvenih kazni ne učlanjuje u staleška udruženja organizirana od komunističke države. Bio je to pokušaj komunističkih vlasti da se infiltriraju u samu crkvenu hijerarhiju. Odbacivanje svake primisli da se stvori nekakva hrvatska narodna crkva odvojena od Rima koju je predlagao Titov režim pokazala je svu privrženost Stepinca papinstvu kao vrhovnom autoritetu, a onda i samom papi Pacelliju. Inače, papa Pacelli je smatrao Titovu Jugoslaviju najopasnijim režimom od onih komunističkih koji su zasjeli na vlast u istočnim predjelima Europe. Ni nakon razlaza sa Staljinom on nije mijenjao svoj stav o titoističkom režimu. Pio XII. bio je preko kardinala Stepinca jako dobro upoznat s likvidacijama katoličkog svećenstva od Titovih komunista. Razmjeri tih stradanja su bili takvi da je Crkva u Hrvatskoj zajedno s Crkvom u Španjolskoj iz doba Građanskog rata i Crkvom u Poljskoj za vrijeme nacističke okupacije pretrpjela najveće gubitke klera u cijeloj Europi tijekom 20. stoljeća.”

O otkrivanju nekih novih dokumenata o kardinalu Stepincu i zaustavljanju njegove kanonizacije

“Teško mi je reći. Ništa revolucionarno što bi osporilo sadašnje spoznaje o njegovu liku i djelu. Prije da bi novi dokumenti mogli još bolje rasvijetliti njegovu ulogu što ju je imao kao zagrebački nadbiskup od druge polovine tridesetih godina do 1960. u tako dramatičnom vremenu za povijest Crkve i hrvatskog naroda.”

“Posrijedi su po mojem mišljenju prvenstveno diplomatski razlozi vezani uz odnose Svete Stolice s pravoslavnim crkvama. Njegova svetost je neupitna. Po mojem mišljenju, Stepinca se možda mjeri očima postkoncilskog vremena, ali on je bio kardinal i čovjek svojeg vremena koji nije bio ekumenski raspoložen u današnjem smislu riječi i davao je neke nepovoljne ocjene o naravi pravoslavlja. To opet ne znači da je on pozivao na prisilne prijelaze pravoslavaca na katoličku vjeru u tijeku rata. U takvom stavu prema pravoslavlju nije bio ni prvi ni posljednji među pretkoncilskim kardinalima i biskupima. Ne zaboravimo i to da je Stepinac bio zagrebački nadbiskup kada je SPC srušio spomenuti konkordat 1937. i da je zbog toga Katolička crkva u Kraljevini Jugoslaviji bila jedina od svih vjerskih zajednica koja nije imala reguliran pravni položaj u toj zemlji. Ne treba zaboraviti ni to da je jedna od državnih politika iste Kraljevine Jugoslavije bila pravoslavizacija katoličkih krajeva. Sve to treba uzeti u obzir kada govorimo o Stepinčevu pogledu na pravoslavlje. Unatoč svemu, mislim i vjerujem da će Stepinac sigurno biti kanoniziran bez obzira na privremeno odlaganje procesa. Možda smo se navikli na brže kanonizacije, što, ako gledate dugu povijest Crkve, nije bilo tako uobičajeno.”

O dominaciji povjesničara lijeve provenijencije

“Monopoli razaraju čovjeka i ljudsku zajednicu, sve njezine segmente od politike, društva do gospodarstva, što je neprijeporno povijesno iskustvo koje su nam ostavili totalitarni režimi u prošlom stoljeću. Ništa drugačije nije s povjesničarima i povijesnom strukom. Mislim da se taj monopol pokušava uspostaviti, a razlozi za takve pokušaje monopoliziranja su višestruki i ne bih rekao da su samo rezultat favoriziranja medijskog establišmenta. Ideološki prikaz prošlosti, što je glavna crta rada ovih povjesničara, koji pojednostavljuje povijesne događaje, olako generalizira određene povijesne procese te maše apstraktnim idejama, puno se lakše šire javnim eterom društva od kompleksnih analiza iza koje stoje studiozni povjesničari. Jedna od njihovih odlika je i prijezir prema arhivskim izvorima, umjesto kojih pribjegavaju teoretskim modelima kojima je puno lakše manipulirati povijesnim izvorima u korist njihovih ideoloških postulata.”

> Razorna analiza: Povjesničar Barić o Klasićevoj biografiji Mike Špiljka

> Revizija komunističke prošlosti: Klasić Špiljka predstavlja kao državnika 

> Dr. sc. Marijan o Klasićevoj knjizi: ‘Mika Špiljak nije bio državnik nego tipični ‘aparatčik’ komunističkog sustava’ 

> I za njih trojicu se tvrdi da su masoni: Među njima Milanovićev bivši savjetnik, povjesničar i čovjek koji je režirao doček Vatrenih?

“Ovo je uzelo takvog maha da se neki od njih pretvaraju u društvene aktiviste koji su izgubili svaki obzir prema svim principima struke i prema metodologiji povijesne znanosti. Svemu ovome pogoduje ozračje relativizma današnjeg vremena, koji ruši sve kriterije vrednovanja i tako izjednačava ozbiljan povjesničarski rad sa pseudoliteraturom i historiografskim šundom. Zanimljivo da je jedina znanost koju su komunisti strogo kontrolirali bila upravo povijest. Centralni komiteti imali su tzv. komisiju za historiju u kojoj su sjedili najviši partijski dužnosnici i režimu odani povjesničari. To nikako nije slučajno, kao što nije slučajno ni to da su upravo narodi srednje Europe, počevši od Poljaka, preko Čeha i Mađara do Hrvata doživjeli svoje preporode, svoja nacionalna “proljeća”, da su ustali protiv komunizma, upravo zbog toga što su imali jake tradicije, izoštrenu nacionalnu svijest i dugo povijesno pamćenje i da se to pokazalo u konačnici presudnim za slom svjetskog komunizma. Žalosti činjenica da se i danas pojavljuju nekakve regionalne komisije na frontovskoj liniji Zagreb – Sarajevo – Beograd koje bi ponovno pozivale na progon i ušutkivanje povjesničara što je par excellence pokušaj obnove neokomunističkih praksi. Duboko se nadam da je naizgled nesavršena i krhka tridesetgodišnja demokracija hrvatske države stvorila dovoljno jake obrambene nasipe protiv ovakvih za slobodu misli pogubnih nastojanja. Uostalom, kao jednu povijesnu lekciju valja spomenuti i da je čovjek koji je stvorio ovu državu zbog svoga povjesničarskog rada bio progonjen i zatvaran. Ovakav odnos prema povijesti i povjesničarima najbolji je pokazatelj u kojoj je mjeri takav režim poništio vječna načela slobode i istine. Neka nam se povijest ne ponavlja.”

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/vecernji.hr