Danas slavimo jednog od najvećih svetaca u povijesti svijeta – svetog Franju iz Asiza. Sveti Franjo preminuo je u subotu uvečer 3. listopada 1226. god. u Porciunkuli, ispod samog grada Asiza.
Njegova smrt razotkrila je njegov život
Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji dio svog zemaljskog puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je čak po svetim ranama dobila i svoj tjelesni iskaz. Položen na tlo umro je pjevajući 141. psalam, a Toma Celano je zapisao: „Smrt je primio pjevajući“.
Nešto prije svoje smrti napisao je oporuku. Otpočeo je ovaj svoj zadnji spis sljedećim riječima: “Ovako je Bog nadahnuo mene, brata Franju, da živim pokajničkim životom.” Njegove riječi svjedoče kako je sv. Franjo smatrao svoj život pravom pokorom. Zadnjih dana prije njegove smrti svi su mogli vidjeti njegov život pokore i siromaštva. Trpio je velike boli, lice i tijelo bili su nagrđeni i ukočeni od bolova. Franjo je patio i od mentalne tjeskobe jer je vidio da braća zadužena za Red ne slijede u cijelosti njegovu viziju Reda.
Nije ni uz što prianjao na ovome svijetu, ni za što se nije grčevito držao. Umro je slično kao i naš Gospodin na križu kada je uzviknuo: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”. Za osobe navezane na ovaj svijet, a koje vjeruju da postoji samo ovaj svijet i ništa drugo, bio je to užasan način umiranja. Za Franju i subraću u tuzi, to je bio odlazak u novi i vječni život.
Franjino tijelo jednako je tako navijestilo Božju radost, jer je taj čovjek u ljubavi predao svoj život Bogu. Njegovo nagrđeno i iskrivljeno lice postalo je bijelo poput ljiljana i radosno. Njegovo ukočeno tijelo omekšalo je. Kada je umro, svima je otkrivena čudesna narav njegovih stigmi. Svatko je mogao vidjeti da je Gospodin doista udijelio Franji svojih pet rana. Ti su događaji promijenili očaj i tugu Franjinih suradnika u radost. Ljudi su mogli vidjeti da život sv. Franje ne znači ni bol, ni tugu nego radost – radost što je živio i umro dostojno Gospodina.
Franjina smrt bila je, uistinu, razmišljanje o Gospodinovoj pobjedi nad grijehom i smrću.
