Foto: Bracodbk, commons.wikimedia.org

Dana 26. svibnja 1992. Hrvatska vojska je u okviru akcije „Spaljena zemlja“ razbila blokadu hrvatskog grada Dubrovnika kojeg je u okruženju držala JNA sa paravojnim dragovoljačkim postrojbama, mahom iz istočne Hercegovine i Crne Gore.

Toga dana hrvatski narod Mokošice, Dubrovnika i okolnih oslobođenih mjesta počeo je veliko slavlje. Slavio je slobodu, koja se nastavila i danima kasnije!

 

Prije deblokade Dubrovnika Hrvatska je vojska, poglavito 1. i 4. brigada uz pratnju pomoćnih jedinica, odradila više nego uspješno napadačke akcije oslobađanja mjesta zapadno od Dubrovnika: Ćepikuća, Slanog, Zavale, Ravnog i drugih, te otvorila put prema gradu sa zapadne strane.

Zbog toga je prije toga ratni zločinac, kamiondžija i gradonačelnik Trebinja „vojvoda“ Božidar Vučurević dao ultimatum HV-u za povlačenjem i prijetnjom odmazde prema Dubrovniku i njegovim stanovnicima, a to je i potkrijepio isključenjem struje i vode gradu.

 

Kako su tekli završni dani akcije deblokade Dubrovnika?

Napredovanje Hrvatske vojske prema Dubrovniku iz smjera Pelješca i Slanog prisililo je JNA na napuštanje položaja s njegovih prilaza, što je 163. brigadi HV iz Dubrovnika pod zapovijedanjem generala bojnika Nojka Marinovića omogućilo izlazak iz Grada i prelazak u napadna djelovanja. U 18 sati 26. svibnja 1992. godine 1. pješačka bojna, zajedno s dijelom snaga PU Dubrovnik, kreće u protunapadna djelovanja na glavnom pravcu: Belveder – Bosanka – Žarkovica – Brgat, i pomoćnim pravcem od petlje iznad Grada prema Dubcu. Istodobno 2. pješačka bojna napreduje glavnim pravcem: Luka Gruž – Stara Mokošica – Loško brdo – Petrovo selo – Osojnik, i pomoćnim pravcem od Nuncijate i Strinčjere prema Komolcu. Zajedno s njima idu i specijalne snage MUP-a koje preko Komolca ulaze u Novu Mokošicu te zauzimaju Zaton i Orašac. Do 17 sati 27. svibnja naše snage su ušle u Osojnik i zauzele prostor do Grabovice, kao i Brgat, Postranje i Plat, dok su specijalne snage ušle u Orašac.

Dugo najavljivano i „potpuno“ povlačenje neprijatelja, završilo je uspostavljanjem crte od Golubova kamena preko Ivanice do Malaštice i to na način da se ti položaji postupno predaju Hercegovačkom korpusu VRS, a Podgorički korpus JA i dalje nastavlja držati crtu od Zvijezde preko Veljeg dola, iznad Plata do Prahljivca.

U gradu Dubrovniku je nakon višemjesečnog okruženja i blokade grada nastalo veliko slavlje.

 

Hrvatski branitelj Braco Elezović o današnjem danu prije 26 godina:

„Bilo je to 26. svibnja 1992. godine, dakle prije točno 26 godina. Skupili smo se na Kantafigu i krenuli u Sustjepan. U Sustjepanu smo istu večer Goran Mazić, Baldo Bilić i ja našli jednu od gelera izbušenu barku čije smo rupe zakrpili čime smo stigli, krpama, šugamanima i sličnim materijalom, bacili je u more, našli dvije daske za veslanje i uputili se preko rijeke. Drugi su vikali za nama, zaustavljali nas, ali srce nas je povuklo na drugu, dotad okupiranu obalu.

S otprilike 10 cm vode na dnu barke uspjeli smo doveslati do mula ispred ambulante u Staroj Mokošici. Negdje iz pravca Lozice smo čuli rafale (tek kasnije smo saznali da su to bili naši specijalci). S otkočenim puškama i metkom u cijevi krenuli smo prema središtu naselja usput u mrklom mraku pazeći da ne povučemo kakvu žicu potezne mine.

Za prevaliti 200 metara trebalo nam je dobrih petnaestak minuta, a po dolasku u samo naselje našli smo jednog starijeg čovjeka koji je zaplakao od sreće kad je nakon osam mjeseci okupacije ugledao trojicu hrvatskih vojnika. Uveo nas je u kuću, odnekud je izvukao demižanu vina i narezao pršuta koji je sakrio od četnika i čuvao za ovaj trenutak. Bio je to Ilija Azinović, čovjek koji je zbog hrvatskog barjaka nađenog u njegovoj kući trpio svakodnevne četničke torture. Eto taj dan navečer smo prije 23 godine nas trojica prvi ušli u Staru Mokošicu“, napisao hrvatski branitelj Braco Elezović, tada pripadnik samostalnog Sutjepanskog voda pri 2. bojnoj 163. brigade.

 

Izvor: narod.hr