(VIDEO) Umro Ivo Grbić, znameniti dubrovački slikar kojemu je u agresiji 1991. potpuno uništena kuća

Foto: fah

U 89. godini života napustio nas je slikar i grafičar Ivo Grbić. Bio je jedan najvećih dubrovačkih likovnih umjetnika, sveprisutan u kulturnom, ali i u društvenom životu Grada. Njegov lik Svetog Vlaha krasi službenu zastavu grada Dubrovnika, a grb Grada Dubrovnika također je njegovo djelo, javlja Dulist.

Izgubio sve u Domovinskom ratu

Pored kuće gospara Iva Grbića u starome gradu godinama se zaustavljaju brojni turisti jer  su na njoj pod naslovom “Da se ne zaboravi” izvješene fotografije i tekst o najtežim danima dubrovačke povijesti – o srpsko-crnogorskoj agresiji na Grad 1991. Naime, upravo je 6. prosinca 1991., u najžešćim napadima na stari grad, kada je poginulo 19 osoba, više od 600 ranjeno, a brojne znamenitosti  (sakralne građevine, knjižnice, palače…) teško stradale –  i njegova je dom – palača u ulici od Puča, u potpunosti izgorjela zajedno s malom galerijom u prizemlju i cjelokupnim inventarom: slikama, crtežima i grafikama, keramikom, foto, audio i pisanom dokumentacijom, etnografskom i antikvarnom zbirkom i mnogim drugim stvarima… O tim je danima Ivo Grbić svjedočio i na Haškom sudu, u predmetu protiv zapovijednika JNA Pavla Strugara, Miodraga Jokića i Vladimira Kovačevića.

U razgovoru za Dulist 2016. godine, govorio je, među ostalim, i o toj osobnoj tragediji koju je preživio na Svetog Nikolu 1991. godine.

-Nismo mogli vjerovati da će netko tako temeljito rušiti Grad. Tih ratnih dana 1991. godine u kući smo bili majka, sestra i ja. Uredili smo špajzu bez prozora kao sklonište, stavili štramac, deke, kušine. Sjećam se da sam sa šufita vidio krov Muzeja Rupe, gdje je pala jedna od prvih granata. Trčao sam na ulicu skupiti još uvijek vruće gelere, kao sjećanje na taj događaj, misleći da je to početak i kraj. Potom je druga granata pala u blizini Sinagoge. Bio je to tek početak. Dan uoči Svetog Nikole, na koncertu u čast Mozartu u Muzičkoj školi, čuli smo jaki zvuk gusle s Bosanke. Kontra-koncert. Navečer sam sa sestrom htio izraditi ukras za božićno drvce u Sponzi, ali sjećam se da mi se nikako nije dalo raditi. Kao neki predosjećaj. Ujutro rano oko 5.30 sati čujemo kako u daljini gruhaju granate. Zvuk sve češći, bliži, jasniji. Išao sam javiti 88-godišnjoj majci da se ustane, ali sam je našao u kuhinji kako kuha čaj. Sklonili smo se u špajzu. Taj dan je bio vjetrovit, a nebo poluoblačno. S funjestre sam gledao križ na Srđu, a oko njega dim. Dim, dim, dim. Odjeci granata. Kad se dim razišao, vidio sam kako je od križa ostao sam ‘patrljak’. Viknuo sam: nema našeg križa, ovo zvuči na zlo! Vratim se u špajzu, ali vrag mi opet nije dao mira pa sam opet otvorio persijane. Jedna je gruhnula kod Ljetnih igara. Sad smo mi na redu, rekao sam. Jer granatiranje je išlo odozgo, niz zidine. Niti deset minuta kasnije granata je gruhnula iznad nas, na granicu sa susjednom Mjesnom zajednicom. Stisli smo se, pokrili se dekama. Nakon 5 ili 6 minuta pala je sljedeća, na naš dimnjak. Pa treća, nama iznad glava. Šutnja. Tišina. Čuli smo kako se u visokom potkrovlju, gdje smo imali veliko ognjište, nešto miče. Pala neka gambela, boca. A znamo da gore nema nikoga. Pošao sam provjeriti, stigao do vrha skale za šufit. Vidio sam plamene jezike kako sukljaju iz gornjeg dijela vrata. A ja brzo u banju, gdje smo imali punu kadu vode kišnice. Zalijem vatru jednom brokom vode, uzmem drugu pa treću. Sedam broka vode sam bacio, ispraznio kadu, ali se nije moglo gasiti jer je bila riječ o fosforu. Prešao sam u drugu sobu, gdje su bile još dvije rezervne broke vode. Kad sam došao na vrh skala, već je trećina vrata izgorjela. Kroz vrata i plamene jezike vidim veliku bužu na krovu i tračak plavog neba. Fantastičan prizor za slikara. Jednog dana bih tu senzaciju mogao naslikati. Bacio sam zadnju broku vode, počeo sam se daviti od dima, i pomislim: adio moj šufet. Vratio sam se u špajzu i kao soldat zapovjedio mami i sestri: Dvije deke preko glave i bjež’mo! Stavio sam romjenču na glavu, zgrabio majku ispod pazuha, više sam je nosio nego što je hodala. Viknuo sam susjedi Jasni Obad da nas primi. Otvorila nam je vrata. Vratim se natrag, u portunu nađem sestru s bursinom i dvije deke. Sjetim se da su mi dokumenti ostali gore. Trčim na drugi kat, u sobu gdje sam imao dvije identične komode. Padne mi na pamet: treća ladica odozgo! Zgrabio sam fasciklu, nisam gledao što je u njoj. Dvije diplome i školske svjedodžbe. Spustim se dole, a sestra mi kaže: ostale mi crevje u kuhinji! Tipično ženska reakcija! Opet trči gore, traži crevje. I nađem neke natikače ispod stola, stavim ih u špag. Potom sam dohvatio aparat za gašenje te plinsku bocu, s kojom smo iduća dva dana kuhali kod susjede. Rekao sam sestri da se pokrije po glavi i pretrči u susjede. Spotakla se i pala nasred ulice, a ja za njom kao kapetan u vojsci: ‘Diž’se! Diž’se! Odmah!’ Ostao sam sam u portunu. Kad ću ja izaći? Što učiniti? Kleknuo sam na skale i rekao: Bože, ti odluči, hoću li brojati do 14 ili 18! Kad sam izbrojao 18 pretrčao sam. Dođem na vrata susjede. Oni stoje, svi smo bili u redu. Opet kleknem na pod. ‘Bože, pa mi nismo ni ranjeni, ni ogrebeni!’. Kuća gori i dalje. U susjede smo ostali spavati dvije noći. Prvu noć smo gledali kako kuća dogorjeva. Susjedi su u prizemlju imali gustjernu punu pitke vode. Susjed Tonči Obad imao je više praznih boca. Ulijevali smo u njih vodu i bacali na goruću kuću. K’o da čiketaš u more, dječja igra, potez očajnika. Kad je pofalilo boca iziđem iz kuće, a prva kuća do Obadove bila je od Sršena, koji je prodavao mljetsko vino. Vrata širom otvorena, utrčim u mrak, spotaknem se za osobu koja je čučala u kantunu. Gospođa Sršen me uputila u kuhinju po prazne boce. Ne znam kako sam ih nosio. Nastavili smo cijelu noć puniti boce i bacati na kuću. Tješili smo se da nešto možemo učiniti. Legli smo u postelju šporki, čađavi, nikakvi. Nakon tri noći kod susjede, prešli smo u Hotel Lapad. Tada kreće moja prognanička odiseja. Tko je mogao misliti da ću deset godina biti po hotelima. Zanimljivo, već u siječnju sam bio na skupnoj izložbi u foajeu HNK u Zagrebu, sa slikom Straduna u plamenu – rekao nam je tada Grbić.

Tko je bio Ivo Grbić?

Od Iva Grbića opraštaju se svi koji su ga znali, a popis je predug, bio je gospar Grbić najstariji dubrovački slikar, preživio i proživio i previše toga, i bio i ostao pun veselja i dobre energije. Ivo Grbić rođen je 25. listopada 1931., a lani je proslavio 70. godina ljubavi i inspiracije Marinom Držićem, ističe Dubrovački vijesnik.

Pohađao je večernju školu crtanja pod vodstvom Iva Dulčića te potom diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1956. gdje je još dvadeset i dvije godine predavao kao profesor na Grafičkom odsjeku Škole primijenjene umjetnosti. Djetinjstvo i mladost proveo je u kući za koju se pretpostavlja da je u njoj živio Marin Držić dok je bio rektor crkve Svih Svetih (Domino), a koja je 1989. pretvorena u memorijalni muzej, ustanovu u kulturi Grada Dubrovnika – Dom Marina Držića.

Umjetnik se, između ostaloga, kao što smo i napisali, istaknuo svojim grafičkim rješenjima službenog grba i službene zastave Grada Dubrovnika koji se koriste od 1993. godine. Autor je brojnih plaketa koje su Grad Dubrovnik i njegove javne ustanove poput Dubrovačkih ljetnih igara koristile u raznim prigodama.

Svoj je autorski potpis stavio na brojne strate, liturgijsko ruho i barjake koji se koriste u našim župama, na grafička oblikovanja napravljena povodom posebnih crkvenih blagdana kao i na brojne zahvalnice i nagrade. Usto, kao vrsni grafički dizajner (bez pomoći suvremene tehnologije) izrađivao je plakate, naslovnice časopisa i knjiga, vlastite kataloge i razne prospekte.

Bogatstvo i raznovrsnost njegova opusa donijeli su mu nekoliko priznanja i nagrada među kojima se ističe Nagrada za životno djelo Grada Dubrovnika iz 2001. godine.

Redovito sa svojim barjakom sudjelovao na Festi svetoga Vlaha

Imao je devet godina kad ga je majka odvela na Festu svetoga Vlaha. Na Festi je redovito sudjelovao sa svojim barjakom.

-Napravio sam ga 1995., a s njim sudjelujem od 1996. godine. Ne samo u procesiji, već i u razvijanju ispred Svetog Vlaha, Gospe, na Gorici, na Pilama. To je pravo natjecanje, gdje mužika intonava ritam, a pucaju trombunjeri. Onda vam svi čiče, plješću. Sad ili nikad! Izvij ga Pero! Izvij ga Mato! Ako Bog da zdravlja, ako budem u forci, bit će veselja i ove godine. Važno je da smo svi veseli taj dan. U tome je bit, jer Festa nije samo crkovna svečanost, već općenarodno veselje. Samo onaj tko je vezan za postelju neće doći na Festu – rekao je Grbić u razgovoru za DuList 2016. godine.

-Kad sam se rodio živjeli smo na Trećem Konalu, pored Depozita. Kad je otac dobio mjesto podvornika u osnovnoj školi u Gradu preselili smo se u kućicu gdje je danas Dom Marina Držića, tada u vlasništvu Konavoke Kate Alamat. Na Širokoj ulici, tada bez struje i vode. Morali smo čekati da sestra i ja završimo školu i uhvatimo službu kako bismo roditeljima uveli struju i vodu. Učiteljsku školu sam završio pod petroljačom, u polutmici. Danas moja djeca i unuci to ne mogu ni shvatiti – kazao je tada.

Sućut dubrovačkog gradonačelnika Mata Frankovića

Izraze sućuti obitlelji umjetnika uputio je gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković.

-Poštovana obitelji,

u velikoj tuzi i uz duboko žaljenje dočekali smo vijest da nas je zauvijek napustio ugledni dubrovački umjetnik, gospar Ivo Grbić.

Svojim dugogodišnjim i iznimno plodonosnim radom, ali i cijelim bićem, svojim ophođenjem, gospar Grbić utjelovljivao je duh ovog grada.

Utkan je u gradivno tkivo Dubrovačkih ljetnih igara. S njima je kao mladić stasao, a neumorno ih prateći tijekom sedam desetljeća, bilježio je i svojim radovima kroz osobnu viziju dokumentirao samu srž Festivala.

U srpnju prošle godine družili smo se na otvaranju velike retrospektivne izložbe njegovih likovnih radova vezanih uz Igre i neizbježnog Držića, i to upravo u Domu Marina Držića, u kući u Širokoj, u kojoj je svoje djetinjstvo i sam proveo. I tada je iz njega isijavala svojstvena mu vedrina duha.

Kroz osobnu Golgotu koju je prošao u Domovinskom ratu, gospar Ivo Grbić postao je jednim od sinonima neslomljivog duha slobodnog Dubrovnika, odrazom prkosa i ponosa Grada u teškim vremenima ‘pogube ljucke naravi’.

Krunski pokazatelj golemog i raznovrsnog likovnog opusa Iva Grbića jest nagrada Grada Dubrovnika za životno djelo koja mu je dodijeljena 2001. godine.

Uz službeni grb i zastavu Grada, koje je grafički oblikovao, u njegovom umjetničkog pečatu ostalo je još boje. Njene kapljice sjećat će nas na velikog dubrovačkog umjetnika i gospara čiji smo suvremenici bili.

U ime Grada Dubrovnika i svoje osobno ime izražavam Vam iskrenu sućut – istaknuo je dubrovački gradonačelnik Mato Franković.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr